Teorije i istraživanja

Teorija

Teorija

Teorija u najširem smislu predstavlja skup zamisli o tome što priroda je i kako ona funkcionira.

Većina definicija se svodi na to da teoriju predstavi kao posebnu pojmovnu organizaciju stvarnosti sa ciljem objašnjenja te stvarnosti. Taj proces se najčešće dešava svođenjem pojava u simboličke oblike i njihovim sažimanjem pod općevažeće zakonitosti.

Teorija predstavlja posredno iskustvo, s obzirom da predstavlja misaonu razradu stvarnosti. Zbog čega ju smatramo pojmovnom i uopćenom jer se odnosi na veliki broj pojava, ali na ni jednu u cijelosti. Teorija samo jednim svojim dijelom počiva na činjenicama, dok drugim je dijelom hipotetička jer je sačinjena od pretpostavki.

Dvojna priroda teorije

Teorija je istodobno: a) cilj znanstvenog pregnuća; b) pokretač razvoja znanost.

S obzirom da je glavni cilj znanosti ovladati prirodom, teorija tu - kroz prikupljanje činjenica, njihovog podvođenja pod zakonitosti te predviđanja budućih događaja - ima nezamjenjivu ulogu. Teorija na ekonomičan način združuje, uopćava i pohranjuje podatke prikupljene istraživanjima.

Teorija osim što služi pojmovnoj ogranizaciji činjenica, također usmjerava istraživanja, zbog čega se kaže da je i pokretač znansvtenog napretka. Ona tu postoji samo dok ju ne zamijene činjenice proizašle iz znanstvenih istraživanja.

Teorija kao cilj znanstvenog pregnuća

Teorija je istodobno: a) cilj znanstvenog pregnuća; b) pokretač razvoja znanost.

S obzirom da je glavni cilj znanosti ovladati prirodom, teorija tu - kroz prikupljanje činjenica, njihovog podvođenja pod zakonitosti te predviđanja budućih događaja - ima nezamjenjivu ulogu. Teorija na ekonomičan način združuje, uopćava i pohranjuje podatke prikupljene istraživanjima.

Teorija kao pokretač napretka znanosti

Teorija je istodobno: a) cilj znanstvenog pregnuća; b) pokretač razvoja znanost.

Teorija osim što služi pojmovnoj ogranizaciji činjenica, također usmjerava istraživanja, zbog čega se kaže da je i pokretač znansvtenog napretka. Ona tu postoji samo dok ju ne zamijene činjenice proizašle iz znanstvenih istraživanja.

S obzirom da se teorija koristi pretpostavkama kako bi ubrzala sam znanstveni proces, karakteriše ju subjektivnost i proizvoljnost radi koje ju brojni znanstvenici ne uvrstavaju u znanost dok se ne potvrdi empirijskim činjenicama.

Nedostatak iskustvenih spoznaja nadopunjuje se pretpostavkama - nakon čega se takva teorija podliježe provjeri, kako bi ju se ili potvrdilo ili opovrgnulo. Bez obzira na to da li se teorija potvrdila ili ne, skupljaju se novi nalazi kako bi se ta teorija nadogradila ili napravila nova.

Odnos znanstvenih teorija i emprijskih činjenica

Teorija je suma našeg iskustva nastalog promatranjem nekog fenomena. Očekuje da će teorije točno predstavljati stvarnost jer su nastale uvidom u činjenice. Prema toj logici teorija je točna sve dok ne dokažemo da pogrešno predviđa činjenice.

Skupljanjem novih empirijskih činjenica nastojimo tako provesti provjeru teorije odnosno njenih predviđanja. U slučaju da se pokaže da teorija netočno predviđa činjenice, možemo reći da smo oborili teoriju i time počinjemo tražiti nove informacije koje su potrebne da teorija bude točna. Ciljanim prikupljanjem činjenica stvaramo osnovu za novu sintezu u obliku nove teorije koja će bolje opisivati realnost.

Znanost i znanstvena teorija

Teorje objašnja stvarnost. Nastoji odgovoriti što se i zašto se nešto događa te olakšava uspostavu kontrole i predviđanja tih događanja — što su glavni ciljevi znanosti.

Sastavni elementi teorije

Bez obzira na disciplinu iz koje potiče, svaka teorija ima ove elemente, a to su:

1. Konstrukti -hipotetički pojmovi koji povezuju emprijske činjenice

2. Hipoteze - pretpostavljeni odnosi između konstrukata

3. Zakoni - deduktivnim putem provjereni odnosi među konstruktima

4. Znanstvena objašnjenja - generalna pretpostavka o svim konstruktima u teoriji, koja nudi opis prirode konstrukta i njihovih odnosa

Konstrukt

Konstrukti su hipotetički pojmovi koji povezuju empirijske činjenice, a čine temeljne neovisne jedinice teorije.

Konstrukti kroz opisivanje činjenica, klasificiraju ih u pretpostavljene pojmove. Društevene znanosti bave se često konstruktima jer su istinski predmeti istraživanja najčešće skriveni.

Često se naziva i znanstveni pojam, ali se razlikuje od opće riječi pojam. Pojam se odnosi na skupinu pojedinačnih objekata - uključujući manje i više od opaženog (manje jer ne obuhvaćaju specifičnosti pojedinačnog, ali i više jer nastoje obuhvatiti sve pojedinačno tvoreći opću kategoriju). Konstrukt predstavlja posebnu kategoriju pojma jer obuhvaća objekte koji su sami po sebi apstraktni (što je veća razina apstrakcije to je nešto bliže pojmu konstrukta).

Teorije i hipoteze se bave konstruktima radi potrebe za općenitosti. Konstrukti povezuju više međusobno povezanih specifičnih ponašanja ili osobina niže razine općenitosti (pr. ekstorverzija: druželjubljivst, ležernost, pričljivost…). Omogućuju teoriji višu razinu apstrakcije, zbog čega je ona tako ekonomična i uključuje širi raspon situacija.

O konstruktima zaključujemo posredno, jer nisu dostupni izravnom opažanju. O njima zaključujemo neziravno kroz uporabu različitih pokazatelja. Kažemo da su konstrukti posredni, jer posreduju između izravno opaženih pojava i teorijom pretpostavljenih zakona = predstavljaju simboličku obradu izravno opaženih pojava.

Pojam vs. Konstrukt

Konstrukt se često naziva i znanstveni pojam, ali se razlikuje od opće riječi pojam. Pojam se odnosi na skupinu pojedinačnih objekata - uključujući manje i više od opaženog (manje jer ne obuhvaćaju specifičnosti pojedinačnog, ali i više jer nastoje obuhvatiti sve pojedinačno tvoreći opću kategoriju). Konstrukt predstavlja posebnu kategoriju pojma jer obuhvaća objekte koji su sami po sebi apstraktni (što je veća razina apstrakcije to je nešto bliže pojmu konstrukta).

Kako bismo precizno predvidjeli ponašanje kojima se bave teroije potreban nam je što veći broj konstrukata.

Operacionalizacija

Verbalni opisi u teorijama često nisu dovoljno precizni da bi jasno ukazali na to koji opaženi empirijski podaci odgovaraju konstruktima opisanima u teoriji.

Operacionalizacija određuje stoga postuke putem kojih prikupljamo empirijske činjenice o konstruktu. Također okuplja i posebne postupke kojima se provjerava da li su postupci mjerenja primjerena empirijska mjera nekog konstrukta (pr. metoda poznatih grupa, postupci faktorske analize…).

Zahtjev za operacionalizaciju prvi put je uspostavljen kako bi se znanost suprostavila unošenju metafizičkih i nejasnih objašnjenja pojmova, a sastojao se u zahtjevu da se pojam ili konstrukt objasni putem empirijskih pokazatelja.

Za svaki konstrukt potrebno je definirati koji se pokazatelji mogu koristiti kako bi se utvrdilo stanje objekta promatranja naspram tog konstrukta.

Udovoljavanje zahtjevu za operacionalizaciju kod nekih konstrukata je više pitanje stupnja u kojem je to moguće učiniti. Rijetki konstrukti su u potpunosti svedivi na operacije, a znanost odbacuje samo one koji se opiru bilo kakvoj operacionalizaciji.

Prema stupnju u kojem dopuštaju operacionalizaciju konstrukte dijelimo na: a)posredujuću varijablu i b) hipotetički konstrukt.

Vrste konstrukata

Prema stupnju u kojem dopuštaju operacionalizaciju konstrukte dijelimo na: a)posredujuću varijablu i b) hipotetički konstrukt.

Posredujuća (intervenirajuća) varijabla je varijabla koja je u potpunosti objašnjena nizom operacija, te posreduje između podražaja i odgovora. Klasični bihevioristi su smatrali kako za poznavanje odgovora je potrebno poznavati samo podražaja. U tome slučaju nam ne bi bili potebni konstrukti niti teorije. No, kasnije se u tom obrascu P-O dodaje posredujuća varijabla kako bi objasnila različite odgovre na isti podražaj.

Primjer: P (čitanje) - PV (broj ponavljanja) - O (rastući broj ponovljenih riječi)

Hipotetički konstrukti se razlikuju od posredujuće varijable, jer za razlikom od nje, ne mogu biti posve svedeni na niz operacija, nego sadrže dio koji je hipotetičkog karaktera.

Osnovno obilježje hipotetičkog konstrukta jer niža razina operacione valjanosti i narušavanje načela znanstvene parsimonije, no hipotetički konstrukti imaju izrazito veliku važnost u gradnji teorija i dolaženju do spoznaja.

Primjer: P (čitanje) - HK (učenje) - O (rastući broj ponovljenih riječi)

Primjer: Pojam tjeskobe - posredujuća varijabla=ispitna istuacija i rezultati na ljestvici / -hipotetički konstrukt=snaga vegetativnog živčanog sustava P-O su samo dio

Hipotetički konstrukt je korisniji u početnom dijelu istraživanja, kada je usmjerivanje bitnije od preciznost nalaza, dok je posredujuća varijabla korisnija u kasnijim dijelovima istraživanja kada je potrebna jednoznačnost rezultata.

Razlozi nekorištenja posredujuće varijable

Razlozi manjeg korištenja posredujuće varijable su sadržani u tri osnovne kritike takvoj vrsti operacionalizma:

1. Slabija mogućnost uopćavanja

   Iako operacionalizacija pridonosi jednoznačnosti i empirijskoj utemeljenosti, toliko prijeći svako uopćavanje.

   Primjer: tjeskoba definirana jednom mjernom ljestvicom i tjeskoba definirana drugom mjernom ljestvicom

   Hipotetički konstrukti dopuštaju takvo što jer prepoznaju mogućnost da se ista osobina očituje na različite načine.

2. Nemogućnost potpune operacionalizacije svih konstrukata

   Odnosi se na složenije i apstraktnije pojmove, koji najčešće okupljaju i pojmove niže razine općenitosti.

3. Ograničavanje napretka znanosti

   Nadovezuje se na prvu kritiku, jer uz sve pozitivne strane operacionalizacije, ona usporava znanost u njenom napredovanju. Bez hipotetičnosti nema potrebe za daljnjim istraživanjem, ako je sve već spoznato.

Hipoteza

Hipoteza predstavlja nepotvrđenu tvrdnju, pretpostavku ili proizvorna tumačenja odnosa iskustvenih podataka ili teorijskih konstrukata.

Pojam hipoteze blizak je pojmu teorije, s obzirom na to da oba pojma karakteriše pretpostavljanje o nečemu što je nepotvrđeno, ali je dovoljno vjerojatno da bi moglo biti točno. Dok se hipoteza odnosi na jednu specifičnu pretostavku unutar znanstvenog istraživanja, teorija obuhvaća dugi niz međusobno isprepletenih pretpostavki oragniziranih u cjelinu. Teorija ipak ima veći stupanj dokazanosti i veći stupanj obuhvatnosti od hipoteze.

Glavna zadaća hipoteze jeste usmjeravanje istraživanja, odnosno usmjeravanje procesa izgradnje znanstvene teorije.

Hipoteza vs. teorija

Pojam hipoteze blizak je pojmu teorije, s obzirom na to da oba pojma karakteriše pretpostavljanje o nečemu što je nepotvrđeno, ali je dovoljno vjerojatno da bi moglo biti točno. Dok se hipoteza odnosi na jednu specifičnu pretostavku unutar znanstvenog istraživanja, teorija obuhvaća dugi niz međusobno isprepletenih pretpostavki oragniziranih u cjelinu. Teorija ipak ima veći stupanj dokazanosti i veći stupanj obuhvatnosti od hipoteze.

Znanstveni zakon

Znanstveni zakoni su iskustveno utemeljene opće tvrdnje koje govore o odnosima između istraživanih pojava. Zakoni se mogu odrediti i na jednostavniji način kao empirijsko uopćavanje koje prihvaćeno kao točno.

Kaplan je odredio da ishodi svakog znanstvenog istraživanja mogu biti ili pojedinačni ili uopćeni. Pojedinačni ishod naznačava da smo došli do činjenica, a općeniti ishod znači da smo došli do zakona.

Otkrivanje zakona predstavlja jednu od glavnih zadaća znanosti, upravo zbog toga što znanost pretpostavlja determinističku prirodu stvarnosti određene upravo prirodnim zakonima.

Idealno - znanstveni zakoni govore o uopćavajućim pravilnostima koje se odnose na svaki pojedinačni slučaj izučavane pojave te opisuje povezanost u smislu uzročnosti. No u stvarnosti najčešće se radi o opisivanju tek neke relacijske veze koja pokazuje vjerojatnost pojavljivanja jedne varijable pod uvjetom pojavljivanja druge varijable.

Zakoni predstavljaju odgovarajuća uopćavanja izvedena na temelju iskustvenih podataka. U tom smislu se određenje pojma znanstvenog zakona preklapa sa određenjem pojma znantvene teorije, a razlikuju se u biti u stupnju hipotetičnosti. Teorija ima veći stupanj hipotetičnosti, jer ne počiva u tolikoj mjeri na iskustvenoj (empirijskoj) građi. U zakonima su konstrukti definirani operaciono, u potpunosti su ili većinski svedena na niz opažljivih pokazatelja, a veze između konstrukata su empirijski dokazane.

Jedan zakon može tumačiti više teorija, ali zakon može i da postoji neovisno o postojanju teorija, dok obrnuto nije moguće - zato što zakon koji opovrgava teoriju je dvoljan razlog da se razmisli o njenom odbacivanju ili preinačenju.

Ishodi istraživanja (Kaplan)

Kaplan je odredio da ishodi svakog znanstvenog istraživanja mogu biti ili pojedinačni ili uopćeni. Pojedinačni ishod naznačava da smo došli do činjenica, a općeniti ishod znači da smo došli do zakona.

Idealni zakoni

Idealno - znanstveni zakoni govore o uopćavajućim pravilnostima koje se odnose na svaki pojedinačni slučaj izučavane pojave te opisuje povezanost u smislu uzročnosti. No u stvarnosti najčešće se radi o opisivanju tek neke relacijske veze koja pokazuje vjerojatnost pojavljivanja jedne varijable pod uvjetom pojavljivanja druge varijable.

Zakoni vs. Teorije

Zakoni predstavljaju odgovarajuća uopćavanja izvedena na temelju iskustvenih podataka. U tom smislu se određenje pojma znanstvenog zakona preklapa sa određenjem pojma znantvene teorije, a razlikuju se u biti u stupnju hipotetičnosti. Teorija ima veći stupanj hipotetičnosti, jer ne počiva u tolikoj mjeri na iskustvenoj (empirijskoj) građi. U zakonima su konstrukti definirani operaciono, u potpunosti su ili većinski svedena na niz opažljivih pokazatelja, a veze između konstrukata su empirijski dokazane.

Jedan zakon može tumačiti više teorija, ali zakon može i da postoji neovisno o postojanju teorija, dok obrnuto nije moguće - zato što zakon koji opovrgava teoriju je dvoljan razlog da se razmisli o njenom odbacivanju ili preinačenju.

Znanstveno objašnjenje

Znanstveno objašnjenje istraživanih pojava je jedno od osnovnih zadaća teorije. Znanstveno objašnjenje se razlikuje od semantičkog objašnjenja, koje nastoji objasniti smisao nekog pojma ili riječi, dok znanstveno objašnjenje treba osigurati razumijevanje pojave kroz objašnjenje mehanizama i zakonitosti na kojima počiva izučavana pojava.

Samo znanstevno objašnjenje nastavlja se dalje dijeliti na uopćavajuće i strukturalno znanstveno objašnjenje. Uopćavajuće objašnjenje nastoji izučavane pojave svesti pod neke opće važeće zakonitosti, dok strukturalno objašnjenje nastoji razotkriti uzroke promatranih pojava.

U oba slučaja znanstveno objašnjenje se razlikuje od pukog opisivanje, nudeći odgovor na pitanje zašto se nešto dogodilo, dok opisivanje nudi odgovor na što se to dogodilo.

Pozitivisti smatraju da objašnjenje je nepotrebno, smatrajući ga nečim što nadilazi empirijske podatke te da sa time prelazi granicu između znanosti i metafizike. Zbog toga pozitiviste karakteriše ateoretičnost. Post-pozitivisti prihvaćaju znanstvena objašnjenja, bez obzira ne primjesu nagađanja koje unosi u teoriju.

Znanstveno objašnjenje objedinjuje razloge: a) korištenja određenih konstrukata u teoriji; b) koncepcijskog okvira povezivanja konstrukata i c) logičkog previđanja na temelju korištenih konstrukata.

Razlika između teorije i zakona leži upravo u znanstvenom objašnjenju, dok teorije objašnjavaju, zakoni opisuju, zbog čega su teorije okarakterisane kao otvorene i nedovršene. Upravo radi toga znanstvena objašnjenja karakterišu barem tri temeljna obilježja:

1. Djelomičnost - znanstvena objašnjenja obuhvaćaju samo neke značajke važne za istraživanu pojavu, koristeći se apstraktnim pojmovima (apstraktnost pojma označava izostavljanje nevažnih karakteristika promatranih objekata iz značenja pojma)

2. Uvjetnost - jer vrijedi samo pod određenim okolnostima

3. Približnost - jer je više ili manje neprecizan u donosu na opažanje te ne omogućuje precizno predviđanje pojava radi općenitosti predviđanja koja obuhvataju manji broj konstrukata.

Upravo radi tih obilježja znanstvena objašnjenja nisu dovoljna za potpuno određenje izučavanih pojava, jer su ograničena na manji broj mogućih situacija i zamijenjive su drugim objašnjenjima i teorijama.

U psihologiji se razliku reduktivna i konstruktivna objašnjenja. Reduktivna objašnjenja nastoje svesti izučavanu pojavu na temeljnije i osnovnije razine opisa. Reduktivnost je vrijednost kojoj trebamo težiti, a temelji se na pretpostavci da je objašnjenja iz jedne grane znanosti moguće svesti pod objašnjenja iz druge grane znanosti. Konstruktivna objašanjenja nude objašnjenje istraživane pojave kroz opis koristeći se konstruktima jednake razine općenitosti. U radu potrebno je koristiti oba pristupa, kao međusobno nadopunjujuće, a ne kao međusobno iskljućujuće.

Tipovi znanstvenog objašnjenja

Znanstveno objašnjenje se razlikuje od semantičkog objašnjenja, koje nastoji objasniti smisao nekog pojma ili riječi, dok znanstveno objašnjenje treba osigurati razumijevanje pojave kroz objašnjenje mehanizama i zakonitosti na kojima počiva izučavana pojava.

Samo znanstevno objašnjenje nastavlja se dalje dijeliti na uopćavajuće i strukturalno znanstveno objašnjenje. Uopćavajuće objašnjenje nastoji izučavane pojave svesti pod neke opće važeće zakonitosti, dok strukturalno objašnjenje nastoji razotkriti uzroke promatranih pojava.

U psihologiji se razliku reduktivna i konstruktivna objašnjenja. Reduktivna objašnjenja nastoje svesti izučavanu pojavu na temeljnije i osnovnije razine opisa. Reduktivnost je vrijednost kojoj trebamo težiti, a temelji se na pretpostavci da je objašnjenja iz jedne grane znanosti moguće svesti pod objašnjenja iz druge grane znanosti. Konstruktivna objašanjenja nude objašnjenje istraživane pojave kroz opis koristeći se konstruktima jednake razine općenitosti. U radu potrebno je koristiti oba pristupa, kao međusobno nadopunjujuće, a ne kao međusobno iskljućujuće.

Pozitivizam i znanstveno objašnjenje

Pozitivisti smatraju da objašnjenje je nepotrebno, smatrajući ga nečim što nadilazi empirijske podatke te da sa time prelazi granicu između znanosti i metafizike. Zbog toga pozitiviste karakteriše ateoretičnost. Post-pozitivisti prihvaćaju znanstvena objašnjenja, bez obzira na primjesu nagađanja koje unosi u teoriju.

Temeljna obilježja znanstvenog objašnjenja

Znanstvena objašnjenja karakterišu barem tri temeljna obilježja:

1. Djelomičnost - znanstvena objašnjenja obuhvaćaju samo neke značajke važne za istraživanu pojavu, koristeći se apstraktnim pojmovima (apstraktnost pojma označava izostavljanje nevažnih karakteristika promatranih objekata iz značenja pojma)

2. Uvjetnost - jer vrijedi samo pod određenim okolnostima

3. Približnost - jer je više ili manje neprecizan u donosu na opažanje te ne omogućuje precizno predviđanje pojava radi općenitosti predviđanja koja obuhvataju manji broj konstrukata.

Upravo radi tih obilježja znanstvena objašnjenja nisu dovoljna za potpuno određenje izučavanih pojava, jer su ograničena na manji broj mogućih situacija i zamijenjive su drugim objašnjenjima i teorijama.

Apstraktni pojmovi

Apstraktni pojmovi su pojmovi koji iz značenja izostavljaju nevažne karakteristike promatranog predmeta.

Vrste objašnjenja u psihologiji

U psihologiji se razliku reduktivna i konstruktivna objašnjenja. Reduktivna objašnjenja nastoje svesti izučavanu pojavu na temeljnije i osnovnije razine opisa. Reduktivnost je vrijednost kojoj trebamo težiti, a temelji se na pretpostavci da je objašnjenja iz jedne grane znanosti moguće svesti pod objašnjenja iz druge grane znanosti. Konstruktivna objašanjenja nude objašnjenje istraživane pojave kroz opis koristeći se konstruktima jednake razine općenitosti. U radu potrebno je koristiti oba pristupa, kao međusobno nadopunjujuće, a ne kao međusobno iskljućujuće.

Struktura znanstvene teorije

Teorije možemo shvatiti kao hijerarhijski ustrojene tvorevine, koje se temelje na empirijskim podacima. Iako se na njima temelje, teorije nisu u potpunosti svedive samo na podatke, jer jedne podatke može objašnjavati više teorija. Konstrukti su osnovne strukturalne jedinice teorije jer omogućuju apstrakciju i uopćavanje. Odnose među konstruktima opisuju se u obliku hipoteza. Dodatno orijentacijsko sredstvo predstavljaju zakoni. U teorijama prirodnih znanosti, objašnjavaju se zakoni, no s obzirom da u društvenim znanostima nema toliko dobro utvrđenih zakona onda teorije imaju više slobode.

Kada bismo htjeli shematski prikazati strukturu znanstvene teorije onda bismo na dnu stavili empirijske podatke, odnosno opažena ponašanja, čiju povezanost bi opisivali konstrukti. Nakon konstrukata išli bi zakoni koji bi predstavljali odgovarajuće uopćavanje povezanosti konstrukata, a nakon toga hipoteze i objašnjenja koji bi predstavljali smisleno tumačenje zakonitosti.

Više različitih teorija može nuditi različita objašnjenja istih podataka i zakona.