konzervacija u hrvatskoj ispit

Anđela Horvat i njezin pristup / o konzerviranju

- Ukazala je na probleme valorizacije, zaštite i prezentacije spomenika 

- teoretski razradila pojam »kreativnog konzervatorstva“

- Inzistirala je na topografskom istraživanju spomenika, dokumentiranju i popisivanju

- spomenike je smatrala dijelom šireg kulturnog i prirodnog konteksta

- protivi se stilskom restauriranju, kao loš primjer ističe Dioklecijanovu palaču gdje je prema restauratorima trebalo doći do uništavanja vrijednih spomenika starohrvatskog doba, ali humanističke tradicije koje nikada nisu zamrle u Dalmaciji spasile su Dioklecijanovu palaču

- Konzervator može samo usporiti proces propadanja, a ne obnoviti umjetničko djelo.

U djelu Konzervatorski rad kod Hrvata ističe da se traženjem „čistoga stila“ ništa pozitivnoga ne može postići. Protivi se stilskom restauriranju, a kao loš primjer takvog djelovanja na području sjeverne Hrvatske ističe  „kaptolsku tragiku“, a u Dalmaciji Dioklecijanovu palaču.  Takav pristup spomenicima naziva prvom fazom očuvanja spomenika u nas, tzv. romantičkom fazom, koja se prema spomenicima odnosila destruktivno aktivno. Iz nje je proizašla druga faza, koju naziva biološkom (oko 1900.), koja se oslanjala samo na konzerviranje spomenika, bez daljnjih zahvata. Cilj joj je sačuvati spomenike u obliku u kakvom su zatečeni, a promatra spomenike kao bića koja su nastala, žive svojim životom, zamiru i na kraju nestaju (pasivni pristup). Prema tome konzervator može samo usporiti proces propadanja, a ne obnoviti umjetničko djelo. Treća faza je stvaralačka, odnosno kreativno konzervatorstvo, koje se prema spomenicima odnosi konstruktivno aktivno → čuva spomenike na njihovu prvotnu mjestu, u odgovarajućoj sredini, a unosi u njih nužne promjene (vodeći računa da budu u skladu sa spomenikom u cjelini) kako bi im se produžila funkcionalnost. Ukazala je i na probleme valorizacije, zaštite i prezentacije spomenika te inzistirala je na njihovom topografskom istraživanju, dokumentiranju i popisivanju. Smatrala ih je dijelom šireg kulturnog i prirodnog konteksta, a u njihovom očuvanju je vidjela  moralnu i materijalnu korist (to proizlazi iz kreativnog konzervatorstva).

Vicko Andrić (1793.-1866.) i projekt Jupiterovog hrama u Splitu

Projekti iskapanja podruma Palače, restauriranje Jupiterovog hrama (kasnije katedrale) i obnove akvedukta.

Stilsko restauriranje - čišćenje antičkih spomenika od srednjovjekovnih i kasnijih dogradnji.

- zalagao se za purifikaciju antike, odnosno za pročišćavanje svih slojeva spomenika kulturno – povijesne baštine koji nisu antički, ne shvaćajući kako time uništava vrijedne povijesne i stilske elemente nastale vremenom

Projekt obnove Mauzoleja i nove katedrale. Na tom projektu je također izražena težnja za purifikacijom, koja srećom nije provedena do kraja. 

Iako je Vicko Andrić ostavio značajan pečat u obnovi i održavanju spomenika, ne možemo ne primjetiti konstantnu netrpeljivost prema svim ne antičkim spomenicima. Tako je imao negativno mišljenje o srednjovjekovnim oltarima u Katedrali. To je vidljivo na primjerima uništavanja gotičkih kapela u Katedrali. Andrić je želio vratiti izvorni izgled hrama.

Prema Andriću, trebalo je doći do rušenja okolnih kuća, no to je spriječeno.

Bečki arhitekt Alois Hauser je trideset godina nakon Andrića obavio obnovu Mauzoleja.

Izradio je neizvedene projekte iskapanja podruma Palače, rekonstrukcije Jupiterovog hrama (kasnije katedrale) i obnove akvedukta (mapirao trasu akvedukta od Solina (od rijeke Jadro) do grada). Zalagao se za čišćenje antičkih spomenika od srednjovjekovnih i kasnijih dogradnji, odnosno za rekonstrukciju „izvornih oblika“. Takav stav je primijenio i na projektu obnove katedrale iz 1852. (s Dujmom Marcocchijom). Tvrdio je da je mauzolej Jupiterov hram jer je car bio izjednačen s tim božanstvom pa mjesto njegova ukopa mora biti hram posvećen Jupiteru. Želio je obnoviti peripter u potpunosti, što više prezentirati antički sloj i na pokrovu postaviti kupolu (umjesto piramidalnog krovišta) sa zenitalnim otvorom (kao na Panteonu), te očistiti unutrašnjost od srednjovjekovnog sloja. Želio je vratiti izvorni izgled hrama, što je uključivalo i rušenje okolnih kuća, no to je spriječo

Schmidtova i Bolleova restauracija Zg. katedrale – razlike, potres 1880. – što je na kraju izvedeno

- Schmidtov projekt se odnosio uglavnom na zapadno pročelje, bočna bi pročelja zadržala većim dijelom prvotni izgled, jedina izmjena bi bila uklanjanje bočnih kapela. Zapadno pročelje se gotovo u cijelosti transformira, dodavanjem zabata, izgradnjom sjevernog zvonika te stilske prilagodbe na južnom zvoniku. Većinu postojeće arhitektonske raščlambe i opreme namjeravao je očuvati, ponajprije radi uštede. 

- Zapadno pročelje je Bolleovo djelo, daleko reprezentativnije nego li Schmidtova ideja. U središnjem dijelu pročelja Bolle intervenira u mnogo većoj mjeri, ruši stari i dograđuje novi portal  te postavlja niz niša sa skulpturama na prvom i drugom katu. U izvedbi se Bolle koncepcijski referira na Schmidta no vlastiti projekt kruni daleko raskošnijom dekoracijom profila, višim i raskošnijim kapama zvonika.

- Nakon potresa 1880. povučeni su Schmidtovi projekti. Bolle je upozoravao na trošne dijelove i prije potresa koji su se prvi uništili. On modificira njegov projekt u krovišnoj konstrukciji iznad svetišta koji je bio pretežak. Projektira lakše krovište jednako visoko cijelom dužinom crkve

Restauriranje je prvotno trebalo biti izvedeno prema Schmidtovom projektu iz 1878. koji se odnosio uglavnom na zapadno pročelje. Bočna bi pročelja zadržala većim dijelom prvotni izgled, jedina izmjena bi bila uklanjanje bočnih kapela. Projekt je predviđao transformaciju zapadnog pročelja u monumetalno dvotoranjsko u stilu neogotike. Schmidtova koncepcija jest regotiziranje uz zadržavanje postojećeg stanja, dakle namjeravao je očuvati Vinkovićev portal i većinu postojeće arhitektonske raščlambe i opreme. Nakon potresa 1880. godine povlače se Schmidtovi projekti, a novi projekt izrađuje Bolle. Razlika je bila u osnovnoj koncepciji – budući da je glavna koncepcija Bolleova projekta regotiziranje uz uklanjanje kasnijih slojeva. Bolle također planira preoblikovanje i dogradnju južnog zvonika i gradnju novog sjevernog (zapadno pročelje) te regotiziranje traveja zabatima i tornjićima. Za razliku od Schmidta Bolle planira izgradnju novog, neogotičkog portala i  umjesto mrežastog svoda (kojeg S. ostavlja) planira izgradnju križno rebrastog. Isto tako, Bolle uklanja kasnogotičke, renesanse i barokne elemenate. Nadalje, po Schmidtovom projektu krovište bi imali različite visine nad prezbiterijem i lađama, dok Bolle predviđa jednake visine. Izvodi se Bolleov projekt u kojem se on oslanja na načelo čistoće stila, koje je usvojio od od svoga učitelja Schmidta, a povodio se i Viollet-le-Ducovim naukom o umjetnosti građenja.

Biskupska palača u Splitu pitanje rušenja iz 1902. i 1905.

1. IZVJEŠĆE ALOISA RIEGLA O DIOKLECIJANOVOJ PALAČI IZ 1903. GODINE

Iako je Riegl raspravljao o tri lokaliteta na kojima se trebala zbiti reintegracija izvornoga spomenika (Mauzoleja, Jupiterova hrama, Zapadnih vrata), glavnina teksta odnosi se na staru biskupsku palaču, stradalu u požaru 1924. godine. Budući da se Povjerenstvo Dioklecijanove palače zalagalo za arheološke interese nauštrb kasnijih povijesnih slojeva, Riegl je razmotrio sudbinu zgrade čije je rušenje a potom i istraživanje antičkih ostataka tražilo Povjerenstvo.

Analizirajući vrijednosti zgrade Biskupije, Riegl je naveo da u Splitu postoji više kvalitetnijih građevina istoga stila te shodno tome Biskupija ima određenu povijesno-umjetničku vrijednost. Primjenjujući najnovije teorije recepcije kulturne baštine i sustava vrijednosti, Riegl je upozorio na potrebu poštovanja starosne, komemorativne i ambijentalne vrijednosti.

S antičkim ostacima isprepleteni srednjovjekovni i novovjeki dijelovi unutar Palače imaju jednako pravo postojanja kao i antički, stoga ih je podjednako potrebno zaštititi stvaranjem zakona o zaštiti spomenika.

Sučeljavanje pobornika povijesne i starosne vrijednosti, dvaju naraštaja, dviju vizija, dviju struka, dvaju sustava vrijednosti i dvaju pogleda na načela restauriranja.

Konzervatorska je koncepcija, konačno, zastupala ideju suživota antičkih, srednjovjekovnih i novovjekih građevina uz poštovanje njihovih povijesno-umjetničkih, starosnih i ambijentalnih vrijednosti.

Nakon Rieglove smrti 1905. godine, njegov sljedbenik Max Dvořák nastavio je razvijati njegovu teoriju.

Povjerenstvo Dioklecijanove palače se zalagalo za arheološke interese nauštrb kasnijih povijesnih slojeva, ističući da je vrijednost antičkih prostora unutar Palače tolika da bi dopustila iseljavanje stanovništva i rušenje prigradnji, što bi pak omogućilo stvaranje arheološkog areala i sustavno arheološko istraživanje (arheolozi Bulić, Niemann i lokalna zajednica).

Neki od Bulićevih argumenata: biskupija izgrađena tek 1677., napuštena prije 80 godina (u tom trenutku), prenamijenjena u trgovine → nema povijesno-umjetničku vrijednost; u zidovima i temeljima su ostatci arkada koje su povezivala istočna i zapadna vrata Palače; splitska općina će preuzeti financiranje rušenja...

Analizirajući vrijednosti zgrade Biskupije, Riegl je naveo da u Splitu postoji više kvalitetnijih građevina istoga stila te shodno tome Biskupija ima određenu povijesno-umjetničku vrijednost. Primjenjujući najnovije teorije recepcije kulturne baštine i sustava vrijednosti, Riegl je upozorio na potrebu poštovanja starosne, komemorativne i ambijentalne vrijednosti.

Srednjovjekovni i novovjekovni dijelovi unutar Palače, isprepleteni s antičkim ostacima, imaju jednako pravo postojanja kao i oni, stoga ih je podjednako potrebno zaštititi stvaranjem zakona o zaštiti spomenika.

Sučeljavanje pobornika povijesne i starosne vrijednosti, dvaju naraštaja, dviju vizija, dviju struka, dvaju sustava vrijednosti i dvaju pogleda na načela restauriranja.

Konzervatorska je koncepcija, konačno, zastupala ideju suživota antičkih, srednjovjekovnih i novovjekih građevina uz poštovanje njihovih povijesno-umjetničkih, starosnih i ambijentalnih vrijednosti.

Nakon Rieglove smrti 1905. godine, njegov sljedbenik Max Dvořák nastavio je razvijati njegovu teoriju, te se na sjednici Središnjeg povjerenstva 1905. zauzeo za očuvanje starog biskupskog dvora u Splitu zbog njegove povijesne, povijesnoumjetničke i ambijentalne vrijednosti.

Aktivni pristup grad. nasljeđu prema Marasoviću – objasni postavke i opseg

- postupak očuvanja kulturnog dobra kroz prostorno uređenje.

- Kompleksni pristup povijesnoj sredini - od uskog konzervatorskog k složenom socio-ekonomskom i urbanološkom pristupu, nastoji se riješiti problem teških higijenskih i tehničko-građevinskih stanja građevina i povijesnih ambijenata, nezadovoljavajuća gradska infrastruktura i sl. 

- Urbanistička metodologija koja polazi od analize složenih razvoja određenog prostora bez obzira da li se radi o povijesnoj sredini ili novom gradskom naselju pridonijela je takvom pogledu na nasljeđe.

Postupak zaštite i uređenja graditeljskog nasljeđa

• Popisno-registracijska obrada

• Analitička i plansko-projektna obrada

• Izvedba, održavanje i inspekcija

Metode aktivnog pristupa graditeljskom nasljeđu

1. Konzervacija, održavanje, konsolidacija i zaštitni dodaci

2. Adaptacija i revitalizacija

3. Rekompozicija (anastiloza)

4. Restauracija

5. Rekonstrukcija

6. Interpolacija i dopune u povijesnim sredinama

7. Dislokacija

8. Replika i muzeji na otvorenom

9. Nova izgradnja s povijesnim reminiscencijama

Jedan od osnovnih principa aktivne zaštite je postupak očuvanja kulturnog dobra kroz prostorno uređenje. Aktivnim se pristupom, uz tradicionalne konzervatorske probleme očuvanja, nastoji riješiti i sve druge probleme koji opterećuju graditeljsko nasljeđe. Posvećuje pažnju problemu obnove okoline koliko i zaštiti kulturnih dobara. Nastoji se riješiti problem teških higijenskih i tehničko-građevinskih stanja građevina i povijesnih ambijenata, nezadovoljavajuća gradska infrastruktura i sl. Radi se o urbanističkoj metodologiji koja polazi od analize složenog razvoja određenog prostora, bez obzira da li se radi o povijesnoj sredini ili novom gradskom naselju. Dakle, osnovni je je princip zaštita graditeljskog nasljeđa što se shvaća kao univerzalni i svjetski proces uz složen socio ekonomski i urbanistički pristup prilikom zaštite. 

Nužni nosioci aktivnog pristupa graditeljskom nasljeđu su organizacije za zaštitu i uređenje graditeljskog nasljeđa te odgoj i obrazovanje stanovništva (npr. društva prijatelja kulturne  baštine su spona između širih slojeva stanovništva i stručnih službi).

Postupak zaštite i uređenja graditeljskog nasljeđa

Popisno-registracijska obrada

Analitička i plansko-projektna obrada

Izvedba, održavanje i inspekcija

Metode aktivnog pristupa graditeljskom nasljeđu

Konzervacija, održavanje, konsolidacija i zaštitni dodaci

Adaptacija i revitalizacija

Rekompozicija (anastiloza)

Restauracija

Rekonstrukcija

Interpolacija i dopune u povijesnim sredinama

Dislokacija

Replika i muzeji na otvorenom

Nova izgradnja s povijesnim reminiscencijama

! Načini očuvanja povijesne sredine su veoma različiti, a izbor najprikladnije metode ovisi o brojnim faktorima. Ipak, osnovni je faktor poštovanje prema graditeljskoj baštini i najveća moguća prezentacija njenih autentičnih vrednota.

Projekt obnove Zadra nakon bombardiranja u 2.svj.ratu – objasni pristup

JAZU i Narodni gradski odbor Zadra 1953. za obnovu raspisuju natječaj, a pobjeđuje Bruno Milić kojemu je povjerena izrada regulacijskog plana. Milićeve ideje nisu realizirane u cijelosti jer njegov plan nikad nije službeno prihvaćen. tako su različite dijelove grada realizirali različiti arhitekti. Milićev pristup sastojao se u zadržavanju povijesne zadarske matrice i ambijentalnosti u koju se postupno trebala ugrađivati modernistička arhitektura.

Prilikom obnove grada poštivao se raniji raster ulica, neke su i proširene. 

Arhitektura je modernistička. 

Sve lakše oštećene zgrade, i nešto teže oštećenih, su osposobljene za stanovanje u prvih 10 godina obnove.

JAZU i Narodni gradski odbor Zadra 1953. za obnovu raspisuju natječaj, a pobjeđuje Bruno Milić, kojemu je povjerena izrada regulacijskog plana. Milićeve ideje nisu dosljedno provođene jer njegov plan nikad nije službeno prihvaćen. Tako su različite dijelove grada realizirali različiti arhitekti, a neke su građevine, koje su mogle biti spašene, porušene iz ideoloških razloga (kazalište Giuseppe Verdi). Milićev pristup sastojao se u zadržavanju povijesne zadarske matrice i ambijentalnosti u koju se postupno trebala ugrađivati modernistička arhitektura.

Prilikom obnove grada poštivao se raniji raster ulica (neke su i proširene), a arhitektura je modernistička (M. Kauzlarić, Arheološki muzej, 1972.; B. Milić, Stambena i poslovna zgrada u Kalelargi, 1965-66.), no nešto je i rekonstruirano (Gradska loža, nakon 1953.). Zadržane su neke vizure nastale bombardiranjem, a kojih ranije nije bilo, poput otvorenog pogleda od sv. Donata prema Rivi. U tome (ponavljanju starog rastera s novom arhitekturom) se očituje kombinaciju dviju metoda inače korištenih nakon 2. svj. rata: 

1. rušenje grada i gradnja iznova (Dresden); 

2. potpuna rekonstrukcija (Varšava). 

Dva projekta rekonstrukcije nakon 2.svj rata – objasni pristup obnovi

1.) Projekt obnove Zadra (+ nešto iz odgovora iznad)

2.) Harlod Bilinić → projekt obnove senjske katedrale → školovao se u Firenci, što je vidljivo na  decentnom pristupu ovoj obnovi → jednostavno prezentirao ono što je pronašao ispod baroknog sloja. Radio je i rekonstrukciju šibenske gradske vijećnice (1945-51.) – rekonstruirana je u originalnom obliku i stilu (renesansa). Unutrašnjost je organizirana u skladu s novom namjenom građevine. Prvi kat je ostakljen → prostor za gradsku upravu, a u prizemlju su ugostiteljski objekti i galerije.

Ravnatelji splitskog arheološkog muzeja u prvoj pol 19. st.

Carlo Lanza 1820.-34.

Josip Čobarnić 1834.-42.

Francesco Carrara 1842.-50.

Carlo Lanza, Josip Čobarnić, Francesco Carrara, Franjo Lanza

Arheološki muzej u Splitu – zašto je i kada osnovan

Bez obzira pod čijom je vlasti bilo područje Dalmacije, gubili smo vrijedne umjetnine jer su zbog političkih razloga odlazile u Veneciju ili u Beč. Srećom, Trogiranin Ivan Luka Garagin, koji je 1805. godine proglašen prvim dalmatinskim konzervatorom, iskopine iz Salone spremio je u privatnu kolekciju. Također se zalagao za novi Arheološki muzej u Splitu u kojem bi se moglo sačuvati mnoštvo vrijednog materijala. U Splitu je postojalo još nekoliko privatnih kolekcija, a najznačajnije su bile Solitarova i Lanzina. 

Austrijski car Franjo I. 1818. godine posjetio je Split i Salonu. Prema navođenju Vicka Andrića car je tražio podizanje jednog muzeja kojeg Grad do tad nije imao, nastavak iskapanja Salone i čuvanje i zaštita Dioklecijanove palače. Općenito je prihvaćeno mišljenje da je novi muzej pod istočnim zidinama sagrađen 1821. godine.

Iako nemamo sigurnu potvrdu o Andrićevom projektu muzeja, možemo pretpostaviti autorstvo po klasicističkom pročelju prizemnice.

Poticaj za osnutak Arheološkog muzeja bio je dolazak cara Franje I. u Dalmaciju 1818. godine, kada je posjetio Split i solinske spomenike. Prema navođenju Vicka Andrića, car je tražio podizanje jednog muzeja (u Splitu ni jedan nije postojao) u kojem bi se smjestili predmeti pronađeni u arheološkim istraživanjima. Osim toga, car je tražio nastavak iskapanja Salone, čuvanje i zaštitu Dioklecijanove palače. Arehološki muzej osnovan je između 1819. i 1821. godine. Zgrada je podignuta 1836. godine uz istočne zidine Dioklecijanove palače, a porušena je 1928. godine. U osnivanju muzeja, veliku ulogu imao je i Anton Steinbüchel (starinar, u rad Carskog kabineta uvodi arheološka istraživanja, što zasigurno potiče cara da osnuje lokalnu istraživačku ustanovu – pomagao Lanzi oko programa djelatnosti muzeja)

Grof Laval Nugent- i trsatske gradine

1826.: Stari ruševni burg koji je nekada pripadao starom hrvatskom plemičkom rodu knezova krčkih (Frankopani) kupio je grof Laval Nugent von Westmeath i preuredio u rezidenciju u stilu romantičnog historicizma koja je od 1843. sadržavala i Muzej antičkih skulptura, numizmatike, starogrčkih vaza i mletačkih slika.

1862.: L. Nugent i njegova obitelj su pokopani u mauzoleju. 

1894. građa Muzeja prenesena u Narodni (danas Arheološki) muzej u Zagrebu te u Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja. 

1958.-60.: Projekt revitalizacije arhitekt Igor Emili 

Laval Nugent bio je austrijski časnik, porijekom iz irske grofosvske obiltelji, poznat po svojim vojnim pohodima. Žena mu je bila iz obitelji Sforza, koja je imala daljnje obiteljske veze s Frankopanima (moguć razlog kupovanja bivših frankopanskih imanja)

Nugent ruševan kaštel koji je nekada pripadao Frankopanima kupuje 1826. te ga u stilu romantičnog historicizma preuređuje u mauzolej i muzej. Radove je povjerio talijanskom kiparu Giacomu Paronuzziju. Zahvati počinju 1826. i traju do Lavalove smrti 1862. Stambeni dio iznad Rječine nije bio obnovljen. Paronuzzi je u unutrašnjosti sistematizirao tri terase i po sredini postavio kapelu – mauzolej Mir junaka – u obliku antičkog hrama toskanskoga reda. Ulaznoj kuli dodaje neogotičke prozore i ukrasne detalje. Glavnoj (rimskoj) kuli dodaje krunište, a ovalnoj, previđenoj za smještaj umjetnina, kroz visoke otvore omogućuje pristup svjetla. Nad ulazom u donju grobnicu, koja je planirana za ukop ostatka obitelji, stavljen je lav sv. Marka dopremljen iz Kopra. Ulaz flankiraju dva snažna dorska stupa i zatvaraju ga vrata od kovanoga željeza. To je prostor ispod kapele, dijelom iskopan u živoj stijeni, koju su Frankopani ga koristili kao zatvor (ali grobnica nikada nije bila u funkciji, članovi obitelji pokapani u niše lijevo i desno od kapele). Pred kapelom su postavljena 1862. dva zmaja (baziliska; Anton Dominik von Fernkorn).

Na Trsatu je 1843. službeno osnovan Museum Nugent, čije je djelovanje bitno unaprijedio Mijat Sabljar, koji je od 1842. postao čuvarom zbirke, koja je sadržavala antičke skulpture, numizmatiku, starogrčke vaze i mletačke slike. 1894. građa Muzeja prenesena u Narodni (danas Arheološki) muzej u Zagrebu te u Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u Rijeci.

Sakcinski – djelovanje na području zaštite

-  angažiranost u očuvanju različitih starina 

- pridonio počecima zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj. 

Kukuljevićeva se konzervatorska djelatnost može sagledati kroz tri oblika djelovanja: 

1. osnivanje i vođenje Društva za jugoslavensku povjesnicu i starine, društvo je od osnutka sve predmete doniralo Narodnomu muzeju i sudjelovalo u uređenju zbirki koje su se ubrzano povećavale zahvaljujući radu Kukuljevića, Mijata Sabljara i Ljudevita Vukotinovića.

2. brojna objavljena djela, prije svega putopise i slična izvješća s terena; Kukuljević je cijeli život bio strastven istraživač koji je učestalo poduzimao putovanja u svrhu neposrednoga proučavanja kulturne baštine. Najznačajnija je putovanja obavljao u sklopu djelovanja Društva, a služila su kao nenadomjestiva etapa u znanstvenome istraživanju. Osobno se upoznavao s raznim starim građevinama u postojećem prostornom i urbanom okruženju, kao i s različitom knjiž- nom i arhivskom građom, te je istovremeno širio mrežu suradnika.

3. praktično djelovanje službenoga konzervatora za Hrvatsku i Slavoniju.

Zaslužan je za osnivanje i vođenje Društva za jugoslavensku povesticu i starine (čiji je cilj bio sakupljanje, otkrivanje i čuvanje starina te stvari koje imaju utjecaj na povijest i život „našeg“ naroda), koje je od osnutka sve predmete doniralo Narodnomu muzeju i sudjelovalo u uređenju zbirki koje su se ubrzano povećavale zahvaljujući radu Kukuljevića, Mijata Sabljara i Ljudevita Vukotinovića. Napisao je brojna djela, između ostaloga putopise i slična izvješća s terena. Svoju djelatnost usmjerio je prije svega na antiku i još 1873. godine objavio je opsežnu raspravu Panonija rimska. Također se bavio proučavanjem srednjovjekovnih burgova u kontinentalnoj Hrvatskoj. Prikupljene je podatke publicirao u časopisu Arkiv za pověstnicu jugoslavensku (kojeg je i uređivao), u kojem je pisao o raznim vrstama spomenika: pisanim i materijalnim, kulturno-povijesnim, arheološkim i etnografskim. Bio je sljednik današnjeg Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. Prikupio je, dakle, i izdao brojna vrela za hrvatsku povijest, napisao je biografski leksikon sa 800 životopisa umjetnika, a drži se i pionirom hrvatske znanstvene bibliografije. Obnašao je dužnost službenog konzervatora za Hrvatsku i Slavoniju.

Crkva sv. Marije, Glogovnica – jedini spomenik za koji znamo da je tu djelovao (predlagao je uklanjanje gotičkih prozora – Löhr to ne dopušta); gotiziranje crkve: neogotički prozori u otvorima baroknih, na S strani koja nema prozore zbog praktičnih razloga (vjetar i sl.) radi slijepe neogotičke prozore; oktogonalni toranj; vizija romantičnog historicizma

Rekonstrukcija nakon domovinskog rata/ dva spomenika koja su srušena u Domovinskom ratu i kako su obnovljeni

KARIN, franjevački samostan, srušen 1993. radovi dovršeni 2006. (Miljenko Domijan), u crkvi križni put Tomislava Buntaka

DUBROVNIK, popravci ratnih oštećenja, 1993.-1999. Financijska i stručna pomoć UNESCO-a (Vjekoslav Vierda, ravnatelj Zavoda za obnovu Dubrovnika u periodu 1994-2007.)

- krovišta

- skidanje oštećene krovne konstrukcije i oštećenih kupa kanalica, njihovu zamjenu, te zamjenu krovnih kanala i odvodnih oluka

- Obnova krovova započela je 1994. godine prema listi prioriteta

Vukovar, rekonstrukcija kompleksa dvorca Eltz, Ministarstvo kulture i Hrvatski restauratorski zavod, radovi okončani 2011.

-  u sjevernom dijelu smješten Gradski muzej Vukovar

- obnavljanjem zidnih i podnih površina, štuko dekoracije i drvenih oplata dobiven je okvir za izlaganje djela iz fundusa muzeja

- Prvi pregled stanja i oštećenja umjetnina te izrada prijedloga konzervatorsko-restauratorskih radova obavljen je početkom 2002. godine

Franjevački samostan u Karinu i kompleks dvorca Eltz u Vukovaru. Franjevački je samostan srušen 1993. godine, a radovi na rekontrukciji okončani su 2006. godine. Radilo se faksimilskoj rekonstrukciji koja se temeljila na obilnoj dokumentaciji, a radove je vodio profesor Miljenko Domijan. Obnova je uključivala sakupljanje i razvrstavanje materijala koji je preostao nakon miniranja samostana te korištenje kvalitetnog i autentičnog materijala (drvo, kamen, crijep). Oslik križnog puta u unutrašnjosti crkve izvodi Tomislav Buntak, unoseći suvremeni pristup. Rekonstrukcija kompleksa dvorca Eltz završena je 2011. godine. Prvi pregled stanja i oštećenja umjetnina i izrada prijedloga konzervatorsko – restauratorskih radova objavljen je 2002. godine. Obnovljeno je ukupno deset građevina unutar kompleksa, u čijem je sjevernom dijelu smješten Gradski muzej Vukovar. Obnavljanjem zidnih i podnih površina, štuko dekoracije i drvenih oplata dobiven je okvir za izlaganje djela iz fundusa muzeja.

ostali objekti: Dubrovnik, gradska jezgra; Voćin, rekonstrukcija crkve Pohođenja BDM; Šibenik, saniranje oštećenja kupole katedrale...

Ljubo Karaman-sto kaže o konzervirati a ne restaurirati / njegov pristup konzerviranju

On je za konzerviranje, a ne restauriranje. Jedini slučaj kada je restauriranje prihvatljivo kao opcija je:

1. Ako nas estetski i/ili funkcionalni razlozi navode na to

2. Ako nam je u detalje poznat izvoran izgled

3. Ako se na taj način ne će naštetiti spomeniku.

Traži od konzervatora takt, mjeru i osjećaj za dva prividno protivna pola tzv. dokumentarnost i estetiku u konzervatorskim zahvatima.

Spomeniku produžiti život novom namjenom i funkcijom. Preduvjet je da to bude takva namjena koja će pored zadovoljenja potreba današnjice očuvati i po mogućnosti još bolje istaknuti vrednote prošlosti. 

On je za konzerviranje, a ne restauriranje, ali je restauriranje prihvatljivo kao opcija:

Ako nas estetski i/ili funkcionalni razlozi vezani uz stanje spomenika navode na to

Ako nam je u detalje poznat izvoran izgled

Ako se na taj način neće naštetiti spomeniku.

Ističe da su početkom 20. stoljeća konzervatori inzistirali na načelima ostavljanja spomenika na njihovu mjestu u istom stanju i izvornoj namjeni. Smatra da se taj stav i dalje treba primjenjivati, ali da se po potrebi u novoj namjeni spomenika može pronaći sredstvo kojim bi mu se osigurao daljnji život. Stoga se zalaže za fleksibilnije primjenjivanje krilatice: „Konzervirati, a ne restaurirati!“ i u tom duhu traži od konzervatora takt, mjeru i osjećaj za dva prividno protivna pola tzv. dokumentarnost i estetiku u konzervatorskim zahvatima. Spomeniku, dakle, treba produžiti život novom namjenom i funkcijom. Preduvjet je da to bude takva namjena koja će pored zadovoljenja potreba današnjice očuvati i po mogućnosti još bolje istaknuti vrednote prošlosti. 

Buvinine vratnice – obnova 1908. – opis i objasni

Buvinine vratnice 1908. godine restaurirao je Anton Švimbersky prema Dvorakovim smjernicama. Vratnice je trebalo sanirati, učvrstiti olabavljene dijelove i spriječiti širenje crvotočine. 

Max Dvořák - Metodološko eksperimentiranje

- zadržavanje alteriranog materijala ali uz tehničke intervencije, uklanjanje uzroka propadanja te strukturalno učvršćivanje povijesnog spomenika. 

Max Dvořák (1874.-1921.), glavni konzervator II. odjeljenja c. kr. Središnjeg povjerenstva za umjetničke i povijesne spomenike 6. listopada 1908. obišao radove:

• trule dijelove zamijeniti glatkim daskama, izdubiti ih i u njih umetnuti stare, prekrivanje novoizrezbarenih 

• dopustio izradu novih ukrasnih letvica ako je ponovna upotreba starih nemoguća: 9 na lijevom i 17 na desnom krilu

• samo jedna nova daska s novoizrezabernim ornamentom na desnoj vratnici

• ne izrađivati novi prihvatnik već na postojećemu izvesti podnožje i završetak 

• ne smije se obnavljati crvenu pozadinu kugli

• podstava prošupljenih ornamenata impregniranim platnom radi učvršćivanja te izbjegavanja nakupljanja prašine

• kitanje i lakiranje rupa od crvotočine radi sprečavanja pristupa zraku i prašini

• zbog istezanja i stiskanja željeza pod utjecajem atmosferilija: okvir postaviti na kraće stranice te željezne okove na hvatišta zglobova

• staklo umjesto drvenih vratašaca

Iz završnog izviješća Švimberskog saznajemo da je lijevo krilo lijepljeno, posloženo ili popravljeno na 171 mjestu, a desno na 194. Drveni okviri i profilirani vijenci su podstavljeni smolom. Umeću se 23 potpuno nova drvena okvira na dijelovima. 20 drvenih kugli regeneriraju upotrebom otpadne „rogačevine“, 16 je novih, a 8 neoštećenih, izvornih, su postavljeni na najvidljivije položaje.

Radi se o obnovi jednog od najvažnijih artefakata srednjovjekovne dalmatinske skulpture i europski poznatoga spomenika. Vratnice su obnovljene prema novom konceptu zaštite kulturne baštine, što postaje prijelomnim trenutkom za prevagu novih načela u splitskoj sredini koju je uvelike obilježilo stilsko restauriranje. To je zapravo primjena moderne zaštite spomenika. Restaurirao ih je Anton Švimbersky prema Dvořákovim smjernicama, koje se temelje se na konceptu starosne vrijednosti (traži metodologiju za primjenu Rieglova termina) 🡪 uočljivost i očuvanje starog materijala uz tehničke intervencije i jasno razlikovanje novih dijelova. Dvorak je smatrao kaže da su jedan od najvažnijih spomenika dalmatinske srednjovjekovne skulpture, da treba ukloniti oštećenja, ne dopustiti dopune; da treba sanirati i učvrstiti povijesni spomenik te spriječiti širenje crvotočine; da treba ugraditi drvena vratašca na najoštećenije dijelove. Max Dvořák je nakon obilaska 6. 10. 1908. naložio da se četiri novoizrezbarene grede prekriju glatkim daskama kako bi gledatelju odmah bilo jasno da je dio izvornog artefakta zauvijek izgubljen. Za ostale nove grede je pronađeno kompromisno rješenje:  valjalo ih je izdubiti i u njih umetnuti stare ornamentirane daske. Na samo jednom dijelu desne vratnice se trebalo izvesti ornamente prema načelu analogije. Prema ostacima crvene, plave i zlatne boje utvrđeno je kako su vratnica bila polikromna, ali polikromija se nije rekonstruirala jer je takav postupak proglašen umjetničkim i proizvoljnim. Iz završnog izvješća Švimberskog (koji je u Splitu boravio od srpnja do prosinca 1908. godine) saznajemo da je lijevo krilo lijepljeno, posloženo ili popravljeno na 171 mjestu, a desno na 194. Umeću se 23 potpuno nova drvena okvira i 63 profilirana vjenca, a podstavljeni su smolom. 20 drvenih kugli reintegrirano je upotrebom otpadne „rogačevine“, 16 je novih, a 8 neoštećenih, izvornih, je postavljeno na najvidljivije položaje.

Alois Hauser (1841.-1896.) - lik i djelo.

Školovanje u Beču i Berlinu. Istraživanje na istoku (Samotraka). Dolazi u Split gdje primjećuje nepravilnosti u Andrićevoj obnovi jezgre.

Zbog klasicističkog školovanja priklučio se težnji purifikacije spomenika, ali ipak u manjoj mjeri nego Andrić. Smisao purifikacije je da se važnije spomenike izlolira od kasnijih dogradnji i istakne u prostoru.

Nakon Andrića je dovršio obnovu Mauzoleja, na temelju stilskog restauriranja, a dotrajale elemente je zamijenio novime. Time je katedrala izgubila starosnu vrijednost.

Bio je arhitekt, arheolog i konzervator, a studirao je na bečkoj Politehnici i berlinskoj Akademiji. Od 1867. godine je bio profesor Nauke o stilovima na Školi za primijenjenu umjetnost u Beču. Bio je dio austrijske arheološke ekspedicije na Samotraku (1873. i 1875.), a međunarodnu mu je slavu donijelo identificiranje objekta (tj. broda) na kojem je stajala statua. Od 1875-1896. godine bio je član Središnjeg povjerenstva – bio je član financijskog, kasnije i uredničkog odbora te odbora za zakonsku regulativu zaštite spomenika. Jedan od značajnijih projekata za vrijeme službe konzervatora II. odjeljenja za grad Beč bilo je preoblikovanje vanjštine bečke Schottenkirche. Osim toga, vodio je i arheološka iskapanja u Bad Deutsch – Altenburgu i Carnuntumu, u kojem je otkriven amfiteatar. 

Bio je referent za Austrijsko Primorje i Dalmaciju te donosio prijedloge projekata, izrađivao troškovnike, nadgledao radove na iskapanjima i obnovama. Nosio titulu graditelja splitske katedrale jer je nakon Andrića dovršio obnovu Mauzoleja, tj. spolirao je i restaurirao splitsku katedralu u tri faze: 1) oslobađanje katedrale od prigradnji, 2) restauriranje 3) prigradnja sakristije. Radio je na ili je davao mišljenje o brojnim spomenicima na području Dalmacije i Istre: Porta Aurea u Puli, sv. Donat, zvonik i katedrala sv. Stošije u Zadru,  zvonik sv. Marka u Hvaru, trogirska i hvarska gradska loža, dubrovačka Sponza... Isto tako, zalagao se za istraživanje i očuvanje predromaničke arhitekture jer crkvice iz tog vremena “predstavljaju vrlo zanimljive objekte jednog građevnog razdoblja čiji su predstavnici jedino one“ misleći prvenstveno na sv. Nediljicu pa onda i na ostale slične crkve u Ninu, Trogiru.

• Alois Hauser i tri njegova djela u Dalmaciji / Hrvatskoj + pristup i metode

• Katedrala, sv. Duje 1880. 1885.

– Nakon Andrića je dovršio obnovu Mauzoleja, na temelju stilskog restauriranja, a dotrajale elemente je zamijenio novime. Time je katedrala izgubila starosnu vrijednost.

- rušenje okolnih kuća

- uklonjene orgulje i dvije drvene ograde matroneja

- restaurirani su dijelovi portala Mauzoleja, prema predlošku originala, ali u drugom materijalu

• Obnova zvonika, 1890. – 1908.

– Uklanjaju čitav gornji dio zvonika te rade novi. Izvedba je povjerena Andriji Perišiću. Hauser je preminuo za vrijeme restauracije, a radove nastavlja voditi E. Foster. Ponovno zidanje je zamijenilo sve novim elementima, kopijama i novim tvorevinama. Izgubila se izvornost te je zvonik likovno osiromašen.

- nespremnost nacrta, kašnjenje s izvedbom radova, propusti nadzornog inžinjera u obilježavanju originalnih blokova i replika, površno klesanje plastike i nedosljednost u obnovi i odstranjivanju skulptura

• Loža u Trogiru – Hauser obnavlja krov. Rekonstrukcija je pratila sačuvana ležišta stropnih greda. Uz krov saniraju i ispucale stupove, pilone, te nanovo popločuju pod. 

• Zvonik sv. Marka i gradska loža na Hvaru

Katedrala, sv. Duje 1880. 1885.

Hauser se prilikom izrade svoga projekta koristio Andrićevom snimkom postojećega stanja i projekta restauriranja. Nakon Andrića je dovršio obnovu Mauzoleja, na temelju stilskog restauriranja, a oštećene ili dotrajale elemente arhitekture je zamijenio novima. Radovi su podijeljeni u tri faze: oslobađanje katedrale od prigradnji, restauriranje i  prigradnja sakristije (manja, mora djelovati kao aneks). Još je uklonio galerije i orgulje, restaurirao propovjedaonicu i oltarni ciborij i očistio unutrašnjost. Restaurirani su dijelovi portala Mauzoleja, prema predlošku originala, ali u drugom materijalu.

Gradska loža u Trogiru (1890-92.)

Obnavlja krov pri čemu rekonstrukcija prati sačuvana ležišta stropnih greda. Oblik stropa izrađen je slijedeći načelo analgoije prema manjim građevinama u Splitu i Trogiru. Uz krov, sanira i ispucale stupove i nanovo popločuje pod. Radovi su označeni kao konzerviranje – rekonstrukcija krova i stropa, intergriranje nedostajućih dijelova, građevinsko saniranje.

Knežev dvor, Dubrovnik (1894-96.; dodan vijenac 1902.)

Hauser je za Knežev dvor smatrao da pripada među najvažnije dalmatinske profane građevine te da njegovo adaptiranje ili restauriranje zahtjeva sav potreban oprez i predanje, prethodno iscrpno proučavanje građevne povijesti, stanja građevine i uzroka oštećenja.  Bilo je važno da se na vrijednom objektu ne učini ništa što bi bilo u suprotnosti s trenutnim stanjem i karakterom zgrade. Pri obnovi je bio spreman pomoći i savjetom i djelom.  Tijekom 1896. Theodor Hödl  izvodi projekt i pri izradi poštuje Hauseove smjernice.  Postavljena je balustrada na atici u dvorištu jer je za nju pronađeno dovoljno sigurnih tragova. Zamjena postojećeg vijenca je odgođena zbog nedostatka uvjerenosti da bi se moglo stvoriti nešto što odgovara gotizirajućoj ranoj renesansi. Hauser je u svome je programu predložio da se unutrašnjost Palače uredi u karakteru rane mletačke renesanse, nasuprot Hödlu koji je predlagao empire te je savjetovao da se  „lijepoj građevini pristupi s najvećom brigom“. Novi vijenac je dodan 1902.

Kako je prikazana Dioklecijanova palača u djelu Fischera Von Erlacha

F. von Erlach nije na samom mjestu proučavao i snimao Dioklecijanovu palaču. Ivan Petar Marchi mu je poslao opise i mjere palače koje je i sam naručio od crtača. Von Erlach ih je nadopunio rekonstrukcijama i dao gravirati.

Von Erlach relativno dobro rekonstruira vanjske zidine i kule, dok primjerice porušene kule rekonstruira sve kao četverokutne dok su zapravo dvije bile osmerokutne. Točno predstavlja carev mauzolej i rekonstruira mali hram dok Peristil pogrešno crta sa manjim brojem lukova i bez karakterističnog protirona. Umjesto ulica s trijemovima postavlja slobodnostojeću kolonadu bez ikakve logike.

U odnosu na, pedeset godina kasnije nastalu, rekonstrukciju Roberta Adama, von Erlachova pada u sjenu kao nedovoljno dokumentirana i po mnogočemu „fantastična“. Unatoč svemu, zbog Erlachovog prikaza palače ona je postala zapamćena kao jedna od najmonumentalnijih i najljepših svjetskih građevina iz prošlosti.

F. von Erlach nije na samom mjestu proučavao i snimao Dioklecijanovu palaču. Kako nikada nije posjetio Split, opise i mjere palače mu je poslao Splićanin Conte Ivan Petar Marchi, koje je i sam naručio od crtača Vicka Paternia. Von Erlach ih je nadopunio rekonstrukcijama i dao gravirati. Velika zbirka crteža se danas čuva u NSK u Zagrebu.

U odnosu na, pedeset godina kasnije nastalu, rekonstrukciju Roberta Adama, von Erlachova pada u sjenu kao nedovoljno dokumentirana i po mnogočemu „fantastična“. Unatoč svemu, zbog Erlachovog prikaza palače ona je postala zapamćena kao jedna od najmonumentalnijih i najljepših svjetskih građevina iz prošlosti.

Von Erlach relativno dobro rekonstruira vanjske zidine i kule, dok primjerice porušene kule rekonstruira sve kao četverokutne dok su zapravo dvije bile osmerokutne. Točno predstavlja carev mauzolej i rekonstruira Mali hram dok Peristil pogrešno crta sa manjim brojem lukova i bez karakterističnog protirona. Umjesto ulica s trijemovima postavlja slobodnostojeću kolonadu. Dakle, donosi pojedine strukture koje nikada nisu postojale, između ostalog, izmjenjuje stupove, dodaje prohode na zidinama...

Tko je bio Miljat Sabljar i koja je njegova uloga u očuvanju baštine

Mijat Sabljar (1790.-1865.) je ostavio veliki trag u popisivanju i zaštiti povijesno umjetničkih predmeta na našim područjima.

- radi na katalogiziranju i obogaćivanju muzejskih zbirki 

- postaje čuvar numizmatičke zbirke Narodnog muzeja u Zagrebu. 

- Djeluje u Hrvatsko slavonskom gospodarskom društvu i društvu za povjestnicu i starine jugoslavenske čiji je utemeljitelj. 

-Oba društva surađuju na prikupljanju građe za zbirku Narodnog muzeja.

- evidencija pokretnih umjetnina od Rijeke do područja Kotorske biskupije. Svojom otvara put za druge istraživače. Obilazi mjesta po Vojnoj krajini, Hrvatskom primorju i dijelom Dalmacije. 

- U svakom mjestu bilježi zanimljivosti i kratku povijest mjesta. Opisuje kulturno povijesne spomenike, najčešće crtežom, te popisuje crkvene inventare uz bibliografske podatke. Procjenjuje umjetničku vrijednost, različita mehanička oštećenja, a samim time upozorava na problem nestručne restauracije i nemarnog postupanja sa umjetničkim predmetima. Uz to daje i preporuku za zaštitu građe. 

Ostvario je značajnu vojnu karijeru i 1840. godine umirovljen je s činom C. kr. majora. Godine 1842. postaje čuvar zbirke grofa Lavala Nugenta na Trsatu, a iduće godine odlazi u Zagreb gdje se pridružuje se radu Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, a od 1850. i Družtvu za pověsticu i starine jugoslavensku. Godine 1850. postaje čuvarom numizmatičke zbirke i odbornik ravnateljskog odbora, tajnik i blagajnik Društva. Radio je na sakupljanju i obradi građe za Narodni muzej u Zagrebu, a 1862. postaje njegovim glavnim čuvarom. Pedesetih je godina putovao u Dalmaciju, Vojnu krajinu, Hrvatsko primorje te obišao rutu Zadar – Kotor – Senj. Pisao o zanimljivosti mjesta koja je posjetio, o kratkoj povijesti istih, davao je opise kulturno povijesnih spomenika najčešće s crtežom, popise crkvenih inventara, crteže sadržaja uz transkripciju, pisao je o istaknutim osobama, privatnim sakupljačima i starinama i biografskim podacima. Davao je osnovne podatke o predmetima koje je sakupio (dimenzije, smještaj, materijal/tehnika, opis, signatura/žig) i bilježio je stanje predmeta i uzrok propadanja. U jednom od svojih tekstova (Mane koje smetaju razvitku književnosti, i sačuvanju umjetnostnih i starinskih predmetah) piše o uzrocima uništenja knjiga, slika, grobova, starinskog novca i željeznih i mjedenih predmeta.  Piše o mehaničkim oštećenjima koja nastaju zbog neprikladnog smještaja umjetnina. Osim nemara, kao problem navodi nestručno restauriranje, na koje također upozorava.

Tri lokaliteta koji se nalaze na popisu svjetske kulturne baštine i godine

Povijesna jezgra Splita s Dioklecijanovom palačom, 1979.

Stara gradska jezgra Dubrovnika 1979.
Eufrazijeva bazilika, 1997
Katedrala u Šibeniku, 2000.

restauracija sv. Marka, Zagreb