Načini spoznaje

Što spoznajemo? - Objekt spoznaje

• Uglavnom nastojimo prepoznati bića, stvari i pojave i odrediti njihove karakteristike (svojstva).

• Istu definiciju koristimo za imenice! ➡Imenovanjem stvaramo misaone simbole kojima opisujemo klase, skupine objekata koji nose iste karakteristike (svojstva) i prema kojima se možemo odnositi na jednaki način.

Kako dolazimo do spoznaje? -  Subjekt spoznaje

• Subjekt spoznaje je uvijek čovjek, kao misaono biće!

• Misaonim procesima raspoznajemo objekte, razmatramo njihova svojstva i imenovanjem gradimo verbalne (jezične) simbole.

Načini spoznaje razlikuju se zbog različitosti objekata spoznaje:

• Neki objekti spoznaje su dostupni svakom čovjeku i može ih spoznavati svojim osjetilima.

• Neki objekti spoznaje su nedostupni ljudskim osjetilima, ali su dostupni mjernim instrumentima koje je čovjek razvio.

• Neki objekti spoznaje su nedostupni i osjetilima i instrumentima. Oni su pretpostavljene egzistencije (postojanja) koje smo izveli logičkim putem objedinjujući vlastita ili tuđa iskustva iz prepoznatih iskustvenih pravilnosti koje smo pripisali objektu pretpostavljene egzistencije.

Načini spoznaje

Načini spoznaje miješaju se i dopunjuju kroz povijest ljudske spoznaje.

Vjerojatno je prvi pristup spoznaji bio neposredno osobno iskustvo s fizičkim objektima. Vrlo brzo je čovjek pridodao i logičke zaključke pretpostavljenoj egzistenciji objekata koje nije mogao dohvatiti osjetilima. Trebali su mu da objasni pojave koje nisu imale stabilan fizički oblik, ako što su gromovi, poplave, pomrčine sunca itd.

Spoznaja se razvijala kroz:

• Filozofiju i potragu za univerzalnim objašnjenjima i načinima izvoda logičkih zaključaka

• Religiju i pripisivanje prirodnih, ljudskih i društvenih pojava „volji Božjoj”.

• Osobno iskustvo ili prenošenje iskustva s jednih ljudi na druge.

• Kroz znanstvenu spoznaju koja kombinira direktne uvide i logiku zaključivanja preuzetu iz filozofije.

Razgraničenje područja spoznaje

Današnje stanje „raspodjele” područja spoznaje razvijeno je i određeno dosadašnjim uspjesima u spoznaji.

• Religija se i dalje bavi onime što nije direktno dohvatljivo osjetilnom iskustvu.

• Filozofija se bavi sustavima znanja i logikom zaključivanja.

• Znanost se bavi spoznajom zasnovanom na direktnim osjetilnim uvidima i mjerenjima instrumentima koje je čovjek razvio kako bi proširio svoje spoznajne mogućnosti.

• A osobno iskustvo i osobne spoznaje?

  • To smo ostavili svojoj osobnosti i prihvaćanju da se život zasniva i na pogrešnim zaključcima koji nam život čine osobnijim, „našim” i raznovrsnim

Znanstveni pristup

A priorni ili empirijski pristup

• Iskustvena (empirijska) spoznaja počiva na indukciji iz činjenica i uvjerenju da je naša (osobna) generalizacija točna.

Znanstveni pristup

• Znanstveni pristup je dio empirijskog pristupa, ali se od njega razlikuje zbog razvoja metodologije kojom se „osigurava” točnost zaključaka na osnovu iskustvenih činjenica.

Odakle uvjerenje da je empirijski znanstveni pristup efikasan način spoznaje? *

Znanstveni i neznanstveni pristupi spoznaji

Znanstveni pristup nije jednostrano određen - određuju ga znanstveni produkt/korpus znanja, metodologija i način razmišljanja

• Znanost čine spoznaje koje su nastale sustavnim prikupljanjem iskustvenih činjenica - sistematizacija i kategorizacija stvarnosti i prepoznavanje zakonitosti (time je omogućeno nakupljanje spoznaja - pr. danas srednjoškolci znaju više nego visoki učenjaci u prošlosti)

• Znanost čine i metode kojima se koristimo u evaluaciji iskustvenih činjenica kako bismo došli do ispravnih zaključaka - čine ju jasan i određen sustav pravila i postupaka po kojima se testiraju pretpostavke i dolazi do spoznaja

• Znanost karakterizira i kritičnost prema vlastitim spoznajama i metodama.

(Povijesni razvoj znanstvenog pristupa)

Znanost i metafizička spoznaja

Znanost nema jasno ograničeno područje djelovanja, nego se bavi svim pojavama dostupnim iskustvu ➡ upravo se po tome razlikuje od religije ili filozofije koje se bave pojava koje nadilaze iskustvo.

Pozitivizam - naivni empirizam (Auguste Comte, 1798.-1857.)

Postulat: Činjenice govore same za sebe

Filozofski pravac u kojem je po prvi puta postavljen zahtjev da se spoznaje zasnivaju samo na empirijskim činjenicama. Iz iskustvenih činjenica moguće je izlučiti pravilnosti/zakonitosti koje će omogućiti tumačenje stvarnosti.

• Opisuje ono što su prirodne znanosti (znanosti o fizičkim objektima) ustanovile kao pristup spoznaji odvojivši se od filozofije i religije.

Kao ishod zaključivanja o empirijskim činjenicama znanost priznaje samo matematičke modele. Negira mogućnost društvenih znanosti, jer nema fizičkog objekta promatranja.

Dovodi do razvrstavanja čistih znanosti u piramidu, kako bi se razlikovale temeljne znanosti od onih koje ih nadopunjuju (pr. matematika bi bila temeljna znanost jer ne počiva niti na jednoj drugoj znanosti, pa nakon toga fizika, kemija, biologija, astronomija i sociologija)

Preteče Bečkog kruga (Ludwig Wittgenstein 1889.-1951.)

Ludwig Wittgenstein u svom djelu „Tractatus Logico-Philosophicus” daje niz razmatranja koja su u velikoj mjeri utjecala na smjer razmišljanja u znanosti i filozofiji.

• Iako Wittgenstein daje filozofski pogled na svijet, njegovi stavovi su utjecali na definiranje znanstvenih spoznaja i razvoj filozofije znanosti.

Neke od postavki:

1.1 Svijet je cjelokupnost činjenica, ne stvari. (upućuje da su činjenice i naše misaone ideje)

3. Logička slika činjenica je misao.

4.1 Propozicije predstavljaju postojanje i nepostojanje stanja stvari.

4.11 Ukupnost istinitih tvrdnji je cjelina prirodnih znanosti (ili cijeli korpus prirodnih znanosti).

Važan dio Tractatus-a je i teorija modela (BildTeorie) kojom Wittgenstein opisuje reprezentaciju stvarnosti kao jednakopravnu stvarnosti, a takvo predstavljanje stvarnosti kao izgradnju modela (Abbildung). Time, kao i definiranjem interesa za činjenice, a ne samo stvari otvara mogućnost uspostave društvenih znanosti.

Bečki krug (početak 20.st. )

Wittgenstein-ove ideje izazvale su veliki interes filozofa i znanstvenika te se skupina koja je raspravljala o filozofskim osnovama znanstvene spoznaje - kasnije nazivala Bečki krug.

Bečki krug je bila grupa znanstvenih teoretičara, matematičara i filozofa, koja se okupljala oko Moritza Schlicka, kome je dodijeljena profesorska katedra 1922. pri bečkom sveučilištu za "Induktivnu znanstvenu filozofiju".

• Filozofski pravac koji je ova grupa razvila naziva se logički pozitivizam ili logički empirizam.

Moritz Schlick (1882.-1936.) je svojim djelom Opća teorija znanja (Allgemeine Erkenntnislehre) daje najsnažniju kritiku apriornog sintetičkog zaključivanja u filozofiji.

Kritika sintetičkog apriori znanja tvrdi kao stvar definicije da samo istine koje su očite razumu su tvrdnje koje su istinite, kao što su postavke formalne logike i matematike. Istina svih ostalih tvrdnji mora biti procijenjena s obzirom na empirijske dokaze. 

• Ako se tvrdnja ne može potvrditi ili opovrgnuti (empirijskim) dokazima, jer je tvrdnja "metafizička„ (izvan dosega empirijskih uvida), tada je sinonim za "besmisleno" ili "gluposti".

Uveli su pojam redukcionizma - odnosno zahtijevali su svođenje viših razina na niže (tumačenje društvenih pojava biološkim zakonitostima)

Umjesto pitanja “Zašto?” okrenuli su se ka odgovaranju pitanja “Kako?” - kako bi pokušali opisati i protumačiti pojave kroz zakonitosti. A empirijski zakoni predstavljali su gornju granicu spoznaje izvan koje se niti ne bi trebalo istraživati. 

Posljedica razmišljanja iz Bečkog kruga je uvođenje teorije kao sinteze zaključaka o empirijskim činjenicama u znanstvenu spoznaju. Teorija postaje i okvir za iznošenje modela stvarnosti koji su objašnjenje poznatih činjenica, ali i okvir logičkog predviđanja još uvijek nepoznatih iskustvenih činjenica.

Ekstremni pozitivizam se sve više odbacuje i relevatizira postavkama post-pozitivizma koji vraća važnost teorija koje nisu u potpunosti izvedene iz iskustava, smatrajući da u slučaju odricanja od njih se više otežava proces spoznaje. 

Znanost, pseudoznanost i zdravorazumsko razmišljanje

Svako bavljenje pitanjima dostupnim iskustvu se ne može nazvati znanošću - pr. proučavanje ljudskog ponašanja = psihologija vs. astronomija - iako je predmet izučavanja isti, astronomija se ne smatra znanosti radi metodologije

Znanstvena metodologija je sustav pravila i postupaka na temelju kojih se obavljaju istraživanja i u skladu s kojima se provjeravaju izvodi iz različitih teorija. To je sustav koji se neprestano nadograđuje i napreduje (nije konačan niti savršen). 

Logički skepticizam (Karl Raimund Popper 1902.–1994.)

Prema Popperu za rast znanja moraju biti ispunjena tri uvjeta:

1. Nova teorija treba proizaći iz neke jednostavne, nove, snažne, objedinjujuće ideje o povezanosti dosad nepovezanih činjenica.

2. Nova teorija mora biti neovisno testirana, ona mora imati nove posljedice koje se mogu testirati i voditi do predviđanja dosad neopaženih stvari.

3. Nova teorija mora proći neke nove ozbiljne testove.

Stoga Popper smatra da dokaz teorije mora biti postavljen kao pokušaj opovrgavanja (falsifikacije) predviđanja koja se mogu izvesti iz teorije. Da bi to bilo moguće teorija mora imati jasna i jednoznačna predviđanja. Ako teorija nije tako formuliranja onda to nije znanstvena teorija.

Eysenck, britanski psiholog, razdijelio psihologiju na onu koja razumije (psihoanaliza) i koja objašnjava (znanstvena psihologija). Kod psihologije razumijevanja, znanje se često crpi iz subjektivnih zapažanja, literature, filozofije ili introspekcije zbog čega su istine do kojih se tim putem dođe znanstveno gledano polu-istine ili neistine.

Znanstveni pogled, za razliku od neznanstvenog nastoji objasniti ljudsko ponašanje i razumjeti ga u kontekstu općevažećih zakonitosti, a ne samo konkretne situacije. 

• Stvarno razumijevanje uključuje poznavanje uzroka neke pojave te omogućuje predviđanje njezina pojavljivanja u budućnosti kroz formuliranje zakonitosti, dok u neznanstvenom pristupu se nastoji razumjeti specifična situacije, bez budućih predviđanja. 

• Zdravorazumska psihologija ima potrebu objašnjavati neuobičajena ponašanja, dok znanost proučava sva zbivanja, ne smatrajući uobičajena ponašanja kao samo po sebi razumljivima.

Neznanstvena opažanja i zdravorazumsko razmišljanje korisni su u svakodnevnom životu te mogu dovoditi do istina, samo je njihova vrijednost u znanstvenom smislu niska dok se ne potvrde empirijskim nalazima prikupljenim znanstveno prihvaćenom metodologijom. 

(Trenutno stanje znanstvene spoznajne prakse)

Razlikujemo znanstvenu teoriju, metode izgradnje teorije i metode provjere teorije kroz empirijski dokaz.

Teorija nam je potrebna da protumači stvari i poveže činjenice.

• Teorija koristi pojmove kojima povezuje činjenice, najčešće stvarajući nove pojmove koji pretpostavljaju nove relacije među činjenicama.

Metode izgradnje teorije razvijaju strategije induktivnog zaključivanja i prikupljanja empirijskih činjenica koje konvergiraju prema izgradnji teorije.

• Zaključci metoda izgradnje teorije zasnovani su na činjenicama, ali se radi o malenom broju empirijskih uvida koji obuhvaćaju malo „slučajeva”.

Metode provjere teorije deduktivnim putem iz teorije predviđaju relacije među svojstvima koja se koriste u teoriji, te ta predviđanja podvrgavaju provjeri u kojoj se ciljano prikupljaju nove činjenice o odnosu kako bi se testirala ispravnost teorije.

Cilj znanstvenog procesa je imati teoriju iz koje se mogu precizno predvidjeti odnosi empirijskih činjenica.

Uloga znanstvene metodologije

Pojam metodologije nije istovjetan samom zbiru svih istraživačkih metoda, nego se radi o logici iza tih metoda ➡ opažanju, objašnjenju i opravdavanju metoda.

Metodologija je kostur znanosti - obuhvaća sva pravila na temelju kojih se provode istraživanja, grade i provjeravaju teorije. 

Cilj metodologije je opis i analiza metoda što se koriste u znanstvenim disciplinama -  upoznavanje sa njihovim prednostima, ograničenjima, pretpostavkama na kojima se temelje i mogućim ishodima njihove uporabe. 

• U najširem smislu - pomaže da shvatimo postupke dolaženja do produkta znanstvenog istraživanja.

Pojmu metodologije bliski su pojmovi:

• epistemologije - povezuje ju sa filozofijom; filozofska disciplina koja se bavi znanjem i spoznajom - odnosno temeljnim pitanjima koja se mogu postaviti u potrazi za istinom

  • okuplja sva bitna problemska područja znanosti (pitanje determinizma, mogućnosti spoznaje induktivnim zaključivanjem…)

• metode i tehnike - predstavljaju odraz metodologije na nižoj razini i operacionalizaciju metodološkog razmišljanja u sklopu konkretnih problema pojedine znanstvene discipline

  • metode su opći pristupi u provedbi istraživanja (okvir u kojem se mogu smjestiti tehnike)

  • tehnike su osobiti način primjene metoda

    • pr. metodi opažanja pripadaju tehnike sudioničkog ili strukturiranog promatranja

Temeljne pretpostavke znanosti

• Odakle uvjerenje da je empirijski znanstveni pristup efikasan način spoznaje? *

Znanstveni pristup temeljen je na pozitivističkoj paradigmi koja se temelji na pretpostavkama koje se ne provjeravaju, a koje su nužan preduvjet svakog znanstvenog postignuća (dio su epistemologije)

Empirijski pristup se zasniva na uvjerenju da postoji spoznatljiva stvarnost kojom upravljaju nepromjenjivi prirodni zakoni, koji su dio objektivne stvarnosti - sukladno tome ono se može razločiti na nekoliko pretpostavki koje su prihvaćene prije znanosti:

1. Prirodom vlada red.

• osnovna pretpostavka znanstvenog rada - bez prepoznatljive pravilnosti i reda u prirodi ne bismo mogli spoznavati svijet (zbivanja bi se u suprotnom dešavala nasumično i kaotično ➨ događaje ne bismo mogli svoditi pod opća načela ➨ ne bismo mogli predviđati što će se desiti u budućnosti)

• čak i u sredinama podložnim promjenema očekujemo ustanoviti red ili pravilo prema kojem se dešavaju promjene, pri tome pridoru poistovjećujemo sa pojavama dostupnim iskustvu (a ne sa nadnaravnim bićima ili silama)

2. Priroda je spoznatljiva (iskustvenim metodama)

• ako prirodna nije spoznatljiva, nema potrebe za znanosti (ljudsko ponašanje bismo mogli predvidjeti u tom slučaju jednako dobro nasumičnim pogađanjem)

• sadrži pretpostavku o dualnosti istraživača i istraživane pojave - zasebni identiteti koji tijekom istraživanja ne utječu jedan na drugoga

3. Sve prirodne pojave imaju prirodne uzroke.

• za razliku od religije, znanost vjeruje kako stvarnosti upravljaju prirodni zakoni, a ne natprirodne sile

• dvojna zadaća:

  1. upravlja znanost prema upoznavanju prirodnih zakona

  2. sprječava unošenje nadnaravnih objašnjenja, a time i neprovjerljivih elemenata u teorije (pozivanjem na natprirodne uzroke lako objasniti svaku pojavu, ali to nam ne omogućuje njihovo predviđanje)

Znanstveni pristup

4. Ništa nije samo po sebi razumljivo.

• iskustvo uči da ako bacimo nešto da će ta stvar pasti na zemlji ➨ mnogima je to samorazumljiva istina, iako ne znaju zbog čega dolazi do toga

• u znanosti ne postoji nešto što je samo po sebi razumljivo - svaka pretpostavka mora biti objektivno dokazana ➨ znanost zbog toga opisuje kritičnost i sumnjičavost

5. Znanje se usvaja iskustvom.

• omogućava razumijevanje i objašnjavanje stvarnog svijeta

• usvaja iskustvom = počiva na osjetilima (iskustveno/empirijsko znanje)

• u suprotnom nije moguće provjeriti

6. Znanje je nadmoćno neznanju.

• daje poticaj cjelokupnoj znanosti, ali nije to odraz samo ljudske znatiželje nego i praktične koristi što ju znanost donosi

• znanost ne poznaje vječne istine, već samo trenutno važeće spoznaje, koje se već idućom provjerom mogu produbiti, preraditi ili odbaciti ➨ znanje je u tom smislu tek manji stupanj neznanja

U novije vrijeme se u društvenim znanostima pojavljuju pravci koji odbacuju sve što je nametnuo pozitivizam i tragaju za razumijevanjem “subjektivne stvarnosti”

• riječ je o kvalitativnim istraživačkim metodama koje ne priznaju postojanje objektivne stvarnosti i sveobuhvatnih zakona

Temeljne pretpostavke su uglavnom prihvaćene, ali postoje kritički osvrti koji potječu iz postmodernističke perspektive - pravaca poput konstruktivizma, dekonstruktivizma, poststrukturalizma, feminizma i sl.

• održavaju sumnju u postojanje objektivne stvarnosti i mogućnosti univerzalnih teorija

Nema podatka u znanosti koji predstavlja čist odraz stvarnosti jer su svi u nekoj mjeri prožeti polaznom teorijom ➨ stvarnost koju nudi znanost je samo društvena / jezična konstrukcija, a jezik ne preslikava, nego stvara novu stvarnost

• relativizam ne pravi razliku između objektivno provjerljive stvarnosti i praznovjera

Najbolja odbrana znanstvene metode - Popper - priznajući da je pojedinac subjektivan (sklon nekim teorijama više nego drugima - zbog čega njegovi nalazi mogu biti artefakti uzrokovani očekivanjima), ali sam znanstveni proces, koji uključuje mnoštvo znanstvenika jest objektivan - upravo radi prepoznate kritičnosti znanstvenog pristupa u provjeravanju teorija

Ciljevi znanosti

U osnovi znanosti leži želja da se svijet opiše jednostavnim i upotrebljivim modelima koji će omogućiti efikasan odnos prema okolini - kako bi se uspostavio nadzor, što u osnovi predstavlja praktičnu korist od znanosti. Stoga se ciljevi znanosti mogu sažeti na četiri aktivnosti:

Opisivanje 

Opisivanjem nazivamo postupke kojima različite pojave definiramo, utvrđujemo njihova svojstva, razvrstavamo ih i popisujemo. 

Logički prvi korak u znanstvenom proučavanju nekog problema

• za razumijevanje nečega potreban nam je podroban opis te stvari

• tek nakon što opišemo to čime se bavimo možemo se pitati zašto i zbog čega do toga dolazi

Znanstveno opisivanje u psihologiji ima dvojnu svrhu:

1. klasifikacija različitih pojava ili objekata (taksonomija)

2. njihova analiza koja bi trebala upućivati na moguće uzročno-posljedične veze (upućivanje ≠ dokazivanje ➨ opisivanje je temelj postavljanja pretpostavki o međuodnosu istraživanih pojava)

(pp tip: vidi definiciju konstrukata u znanstvenoj teoriji)

Pojave koje nas okružuju je moguće razvrstati na bezbroj načina - zbog čega se mogu nazvati proizvoljnima. Znanost pri klasifikaciji slijedi jasna načela - izdvaja ona obilježja proučavanih pojava koja su najkorisnija za spoznavanje njihove istinske prirode

• pr. razvrstavanje bića na one koji žive u vodi na ribe, one koje lete ptice i na one koje obitavaju na kopnu kao životinje je odbačeno s obzirom da sisavci poput kita ili dupina imaju puno više sličnosti sa psom nego sa skušom (dojenje mladunčadi - što je mnogo važnije za razumijevanje njihove prirode)

Primjer klasifikacijskog opisivanja možemo pronaći u priručniku Američkog psihijatrijskog udruženja DSM-IV, koji sadrži sadržajne opise svakome dijagnostičke kategorije - što služi za lakšu i objektivniju kategorizaciju poremećaja

Opisivanje se često poistovjećuje s kvalitativnim metodama u psihologije, posebno s kvalitativnim opažanjem i studijom slučaja

• ali podjednako dobar, ako ne i bolji opis se može postići kvantitativnim metodama (standardiziranim opažanjem, anketiranjem, primjenom upitnika i sl.)

Predviđanje 

Sadržajan opis pojave i njene povezanosti s drugim pojavama je osnova za predviđanje – definiranje odnosa među konstruktima

Predviđanje:

• ima veliku praktičnu vrijednost

• razlikuje znanost od pseudo-znanosti

• je preduvjet razumijevanja (ako tvrdimo da razumijemo neko ponašanje i razloga njegova javljanja, moramo ga moći predvidjeti u kontekstu budućih događaja)

Jedna varijabla se može koristiti za predviđanje druge samo kada se nalaze u međusobnoj korelaciji - određeni rezultati jedne od njih povezani s određenim rezultatima druge.

Koeficijent korelacije je kvantitativni indeks zajedničkog variranja dviju varijabli koji može primiti pozitivnu ili negativnu vrijednost.

Predviđanje ponašanja na temelju neke varijable je uspješnije što je povezanost, izražena koeficijentom korelacije, između ponašanja i varijable absolutno viša (bez obzira na predznak)

• neke varijable, poput visine i težine, su toliko povezane da omogućuju jako dobro predviđanje na osnovi jedne od njih

• uspješnost predviđanja ne ovisi uvijek o poznavanju faktora povezanosti

Razumijevanje 

• shvaćanje značenja pojmova i odnosa uzroka i posljedice (opisivanje i predviđanje početni koraci u spoznavanju pojave) – znanstveno tumačenje odnosa među konstruktima

• najvažniji znanstveni cilj

Možemo reći da razumijemo neku pojavu kada razumijemo njezine uzroke. Za izvođenje uzročno-posljedičnih zaključaka potreban je veći broj preduvjeta, od kojih se u novije vrijeme najčešće spominju tri:

1. međusobna povezanost (kovarijacija) pojava

2. odgovarajući vremenski slijed (uzrok prethodi posljedici)

3. odbacivanje svih drugih mogućih i uvjerljivih objašnjenja utvrđene povezanosti među varijablama postupcima logičke analize ili eksperimentalne kontrole.

4. (klasično poimanje uzročnosti sadrži i preduvjet neproturječnosti koji govori da se uzrok nikad ne pojavljuje bez posljedice - ali to nije primjenjivo u psihologiji, nit iu modernoj fizici)

Izvan pozitivističkog učenja razumijevanje i uzročnost su dva različita pojma

• kvalitativne metode teže “idiografskom razumijevanju” - razumjevanju pojedinca u njegovim specifičnim okolnostima i nastoje istražiti “lokalnu uzročnost” - što to pokreće ponašanje upravo tog pojedinca

Razumijevanje

• je temeljni preduvjet za uspostavljanje nadzora nad nekom pojavom

• pridonosi mogućnosti predviđanja (iako se može to postići i bez potpunog razumijevanja neke pojave)

Razumijevanje je relativno i nikad konačno i potpuno - pojave za koje danas tvrdimo da ih razumijemo u budućnosti mogu biti objašnjene na drugi način

• temeljni cilj znanosti, prema nekima = konačno objašnjenje (objašnjenje koje ne zahtijeva daljnje objašnjenje), ali Popper objašnjava kako se svako objašnjenje može dalje objašnjavati putem teorije ili pretpostavki višeg stupnja općenitosti

Kontrola 

• upravljanje okolinskim čimbenicima, odnosno upotreba uzroka za kontrolu, tj. utjecaj na fenomen – upotreba znanstvenih spoznaja u ostvarivanju poželjnih posljedica

• krajnji cilj znanosti

• pr. poznati nam je uzrok agresivnog ponašanja - nesvjesno odobravanje okoline očitovano pojačanom pozornosti ➨ možemo na takvo ponašanje utjecati ukidanjem izvora vanjskih nagrada kroz informiranje značajnih osoba o tome kako bi se trebale ubuduće ponašati (ignorirati ponašanja ili iskazati otvoreno negativan stav)

Stav o kontroli kao krajnjem cilju psihologije, prihvaća danas većina psihologa

• u dobu kada ga je američki psiholog, Skinner, po prvi puta iznio - pojam “kontrola ponašanja” poprimila je u očima kritičara negativne konotacije (= ograničavanje slobode pojedinca)

Cijela psihoterapijska grana - bihevioralna terapija (terapija ponašanja) - sastoji se u učenju prilagođenog i odučavanju neprilagođenog oblika ponašanja 

• postiže se vanjskom kontrolom okoline, odnosno različitim oblicima nagrada i kazni

Kada pogledamo društvo u kojem živimo, možemo prepoznati niz postupaka kojima se “kontrolira” način na koji se ponašamo

• pravila koja se postavljaju putem društvenih ustanova poput škole, crkve ili medija masovnog komuniciranja

• pr. rodtielj koji nagrađuje dijete nakon što je dobilo dobru ocjenu