Socijalna psihijatrija

Depresija

Depresija je među najučestalijim velikim psihijatrijskim poremećajima.

Somatski simptomi depresije su:

• (-)smanjenje interesa ili gubitak zadovoljstva za prije ugodne radnje

• (-)gubitak emocionalnog reagiranja za normalno ugodne događaje

• ranije ustajanje ujutro, dva sata ili više, u odnosu na prethodno normalno vrijeme

• depresija koja je jače izražena ujutro

• (+)objektivno pokazivanje psihomotorne retardacije ili agitacije

• (-)značajan gubitak apetita,

• (-)gubitak težine (često definiran kao 5% ili vise od tjelesne težine u prethodnom mjesecu)

• (-)značajni gubitak libida.

Etiologija (uzrok) depresije je nepoznat, a mogu je uzrokovati različite tjelesne bolesti poput: 

• Organska oštećenja mozga različitih uzroka, maligne bolesti ( leukemija, karcinom pankreasa), endokrine bolesti, kolagene bolesti, anemija, bolesti jetre, virusne infekcije (Sida, hepatitis).

• Depresija se javlja i kod drugih psihijatrijskih bolesti i poremećaja kao što su: poremećaji spolne uloge, poremećaji ličnosti, poremećaji seksualnih sklonosti, seksualne disfunkcije, bolesti ovisnosti, fobični poremećaji, anksiozni poremećaji, postshizofrena depresija...

Demencija

Demencija je psihoorgansko stanje karakterizirano stacionarnim ili progresivnim oštećenjem duševnih i intelektualnih funkcija, što značajno ometa osobu u socijalnom i ekonomskom životu.

Može se javiti u svakoj životnoj dobi kao posljedica različitih oštećenja mozga, ali je najčešća u starijoj dobi (65-85 godina). Sve demencije u starijoj dobi možemo podijeliti na senilnu demenciju Alzheimerovog tipa (SDAT) i ostale non-Alzheimer demencije.

Demencije se dijele na:

1. Primarne – uzrokovane neurodegenerativnim promjenama mozga (80-90% slučajeva kod osoba između 65 i 85 godina).

2. Sekundarne – uzrokovane bolestima izvan središnjeg živčanog sustava.

Glavni simptom demencije je oštećenje pamćenja, uz dodatne kognitivne poremećaje koji postupno dovode do osiromašenja ličnosti i gubitka sposobnosti samostalnog života.

Alzheimerova demencija

Najčešći oblik demencije, obično se javlja nakon 65. godine života (kasni početak) ili prije 65. godine (rani početak). Klinički tijek odvija se kroz tri stadija:

Rani stadij:

• Smetnje zapamćivanja i pamćenja nedavnih događaja

• Prolazne afazije (smetnje govora)

• Poteškoće u apstraktnom mišljenju

• Oslabljena vizualnoprostorna orijentacija

• Promjenjivo raspoloženje

Srednji (intermedijarni) stadij:

• Daljnja progresija smetnji pamćenja

• Povremena dezorijentacija

• Bolesnici mogu živjeti izvan institucije, ali uz stalni nadzor i pomoć

Terminalni stadij:

• Potpuno osiromašenje ličnosti

• Gubitak razumijevanja jednostavnih poruka

• Inkontinencija

• Stalna smetenost, moguće depresivne, paranoidne ili anksiozne reakcije

• Nemogućnost samostalnog života bez institucionalne ili stalne kućne njege

Ostale vrste demencije

Multiinfarktna demencija – uzrokovana ponavljanim moždanim udarima; karakteriziraju je prolazna smetena stanja i psihotične dekompenzacije delirantnog tipa.

Huntingtonova korea – neurodegenerativna bolest koja u terminalnoj fazi završava demencijom.

Parkinsonova demencija – javlja se kod uznapredovalog Parkinsonovog sindroma, uz motoričke poremećaje.

Creutzfeldt-Jakobova bolest – brzo progresivna demencija s općom psihomotornom retardacijom, apatijom i potpunim propadanjem ličnosti.

Pickova demencija – karakterizirana apatijom i izraženim zapuštanjem ličnosti, često s frontalnim simptomima.

PTSP 

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je sindrom koji se može razviti nakon izloženosti izrazito stresnim ili traumatičnim događajima koji predstavljaju izravnu ili potencijalnu smrtnu opasnost, ranjavanje ili ugroženost osobnog ili tuđeg fizičkog integriteta. Na takva iskustva osoba reagira jakim strahom, osjećajem bespomoćnosti te čestim ponovnim proživljavanjem traumatskog događaja.

Etiologija i rizični čimbenici

• Dugotrajna izloženost stresnim situacijama (logoraši, ratni zarobljenici)

• Neprirodne katastrofe

• Borbeni stresa

• Traumatska iskustava u djetinjstvu (premorbidna ličnost)

• Socijalni faktori

• Biološki čimbenici

U općoj populaciji, prevalencija PTSP-a je viša kod žena (1,3%) nego kod muškaraca (0,5%).

KLINIČKA SLIKA

Najznačajnija karakteristika PTSP-a je stalno ponovno proživljavanje traumatskog doživljaja. Simptomi uključuju:

• Ponovno proživljavanje traume: mučna sjećanja, košmarni snovi, noćne more, iluzije, halucinacije, flashbackovi

• Izbjegavanje podražaja vezanih uz traumu: emocionalna otupljenost, smanjena zainteresiranost za svakodnevne aktivnosti

• Povećana pobuđenost: smetnje sna, prekomjerna napetost, pretjerani strah, agresivne reakcije, otežana koncentracija

• Sumanute ideje: osjećaj proganjanja

• Somatske tegobe: glavobolja, bol u prsima, impotencija (erektivna disfunkcija)

MALIGNI OBLIK PTSP-A

Posebno izražen kod ratnih veterana, karakteriziran:

• Nasilnim i eksplozivnim ponašanjem

• Socijalnom izolacijom i izopačenošću

• Gnušanjem (gađenjem) prema samome sebi

• Perzistentnim ponovnim doživljavanjem ratne traume

TERAPIJA

Psihofarmakoterapija – lijekovi za smanjenje simptoma (antidepresivi, anksiolitici, antipsihotici)

Psihoterapija – usmjerena na obradu traume i upravljanje simptomima, pristup ovisi o tome radi li se o akutnom ili kroničnom PTSP-u

Aktivnosti socijalne službe:

• Pružanje podrške oboljelima

• Procjena utjecaja bolesti na članove obitelji

• Motiviranje bolesnika za terapijske i socijalne aktivnosti

• Pokušaj minimiziranja dodatnih stresora

Delirium tremens

Delirantno stanje izazvano prestankom pijenja alkohola - naziva se i delirium tremens, a javlja se kao posljedica prekida (apsolutnog ili relativnog) uzimanja alkoholnog pića. Simptomi se javljaju dva do deset dana nakon prestanka pijenja i mogu trajati od više sati do više dana. 

Delirium tremens – česta akutna psihoza alkoholičara i pripada akutnom organskom psihosindromu. Uzrok nastanka psihoze može biti nagla apstinencija, tjelesna trauma, kirurški zahvati, infekcije i psihičke traume u alkoholičara. Osoba se nalazi u smetenom stanju uz smetnje orijentacije u vremenu i prostoru, a često su prisutne i vidne halucinacije. U bolesnika se javlja opća slabost uz tremor, obilno znojenje i pad tlaka. Traje nekoliko dana nakon čega bolesnik pada u dubok i dugotrajan san iz kojeg se budi s neznatnim smetnjama i obično se ne sjeća što se događalo. Delirij se mora liječiti u bolnici.

Shizofrenija

Shizofrenija je kronični teži duševni poremećaj koji oboljeloj osobi onemogućava razlikovanje stvarnih od nestvarnih doživljaja, ometa logičko razmišljanje i normalne osjećajne doživljaje te narušava socijalno funkcioniranje. Bolesnici mogu imati teškoće s pamćenjem, a bolest također značajno utječe i na život njihovih obitelji.

Prevalencija: Shizofrenija pogađa otprilike 1% populacije, dok godišnja incidencija iznosi 0,5 - 5 na 10.000 osoba.

Tijek bolesti:

1. Asimptomatska (premorbidna) faza – nema znakova bolesti, funkcionalnost osobe očuvana.

2. Prodromalna faza – nespecifični simptomi (anksioznost, sumnjičavost, promjene u ponašanju i funkcioniranju).

3. Prva shizofrena epizoda – jasno izraženi psihotični simptomi.

4. Daljnji tijek – izmjene faza pogoršanja (relapsi) i poboljšanja, značajan pad funkcioniranja, dominiraju negativni i kognitivni simptomi.

Terapija:

• Psihofarmakoterapija – antipsihotici (tipični i atipični)

• Psihoterapija – individualna i grupna

• Socioterapija – resocijalizacija bolesnika, jačanje socijalnih vještina i kapaciteta

• Case management – dugotrajno praćenje i podrška bolesniku

Skupine simptoma

Pozitivni simptomi:

• Sumanute ideje (proganjanje, odnosa, veličine, hipohondrijske, religijske)

• Halucinacije (slušne, vidne, osjetne, najčešće slušne - komentirajuće, zapovjedne)

• Iluzije (distorzije realnih objekata)

• Derealizacija (doživljaj promjene vanjskog svijeta)

• Depersonalizacija (doživljaj promjene samog sebe)

• Dezorganizirani govor (gubitak logičkog slijeda misli, "rascjepkani" tijek misli, magijsko mišljenje)

• Dezorganizirano ponašanje, katatonija (ukočeno držanje, agitacija)

Negativni simptomi:

• Zaravnjen afekt, emocionalna povučenost

• Pasivnost, socijalno povlačenje

• Poteškoće apstraktnog mišljenja

• Manjak spontanosti, avolicija (smanjena motivacija)

• Anhedonija (smanjena sposobnost uživanja)

Teško terapijski korektibilni, lošija prognoza bolesti

Kognitivni simptomi:

• Poremećaji mišljenja i govora (gubitak asocijacija, neologizmi - novostvorene riječi)

• Oštećenje procesuiranja informacija

• Oštećenje izvršnih funkcija

Afektivni simptomi:

• Depresivno raspoloženje, anksioznost

• Osjećaj krivnje, napetost, iritabilnost, zabrinutost

Agresivni simptomi:

• Hostilnost, verbalna i fizička agresivnost

• Autodestruktivno i suicidalno ponašanje

• Impulzivnost, seksualno acting-out reagiranje

Najzahtjevniji simptomi u komunikaciji s pacijentom:

• Negativni simptomi (povlačenje, nedostatak motivacije i emocionalna otuđenost) značajno otežavaju kontakt i liječenje.

  • Kada se negativni simptomi udruže s kognitivnim (teškoće u mišljenju i govoru, oštećena sposobnost obrade informacija), bolest postaje izrazito teška za liječenje i funkcioniranje pacijenta.

Klinička slika shizofrenije (tipovi shizofrenije)

Schizophrenija simplex – najteži oblik shizofrenije u kojem su najvažnije afektivne promjene, sumanutosti i halucinacije, neodgovorno i nepredvidivo ponašanje i česti manirizmi. Prisutan je podmukao, ali progresivan razvoj čudnih postupaka, nesposobnost prilagodbe zahtjevima društva i odstupanje u općoj pojavnosti. 

Katatona shizofrenija – istaknuto očitovana psihomotornim poremećajima, koji se mogu izmjenjivati u krajnostima kao što su hiperkineza i stupor, automatska poslušnost i negativizam. Prognoza je relativno povoljnija nego kod drugih oblika.

Paranoidna shizofrenija – očitovana relativno stabilnim paranoidnim sumanutostima kojima su obično pridružene halucinacije, perceptivne smetnje, poremećaji afekata, volje i govora. Ličnost se gotovo nikada potpuno ne raspada ili podliježe ludilu, a vanjska fasada dugo ostaje neupadljiva.

Nediferencirana shizofrenija – pokazuje karakteristike više subtipova.

Rezidualna shizofrenija – očituje se dugotrajnim negativnim simptomima, a katkad dulje ostaju sposobnosti za obavljanje jednostavnijih rutinskim poslova.

Shizotipski poremećaji – nema jasnog početka i kraja, a karakteriziraju ih ekscentrično ponašanje i anomalije mišljenja i afekata koji sliče osnima kod shizofrenije. Katkada je ovaj tip poremećaja prikriven simptomima uporabe droge i alkohola.

Shizoafektivni oblik – istodobno prisustvo simptoma shizofrenije i manično – depresivne psihoze. Intelektualne sposobnosti nisu oštećene, a prognoza je nešto bolja nego kod ostalih oblika shizofrenije.

Poremećaji ličnosti

Naziv za skup psihičkih smetnji koje primarno utječu na emocionalni razvoj, dok intelektualni kapacitet ostaje očuvan. Ključni faktor za nastanak poremećaja je kombinacije genetske predispozicije i utjecaja okoline (osoba može imati nasljedne osobine koje povećavaju rizik za razvoj poremećaja, ali način na koji odrasta i okolina u kojoj se razvija igraju ključnu ulogu u tome hoće li se poremećaj manifestirati i u kojoj mjeri)

Vrste poremećaja ličnosti

Paranoidni poremećaj ličnosti

• Ekstremna sumnjičavost

• Očekivanje neprijateljskog ponašanja okoline

• Emocionalna hladnoća, rigidnost

• Preosjetljivost i lako ranjivost

• Mogućnost agresivnih reakcija

• Mali broj razvija psihotičnu sliku s paranoidnim simptomima

Shizoidni poremećaj ličnosti

• Nezainteresiranost za interpersonalne kontakte

• Hladan, zaravnjen afekt

• Samotnjački način života

• Česta sramežljivost i ekscentričnost

• U nekih slučajeva razvoj shizofrenije

Shizotipalni poremećaj ličnosti

• Bizarnosti u mišljenju i ponašanju

• Socijalna izolacija

• Hladan afekt, emocionalna neadekvatnost

• Izbjegavanje bliskih odnosa

• Ekscentrični stavovi, ponašanje i ideje (paranoidne, magijske)

Disocijalni (antisocijalni, sociopatski, psihopatski) poremećaj ličnosti

• Teški agresivni i neodgovorni ispadi

• Anamneza antisocijalnog ponašanja u djetinjstvu

• Nesposobnost učenja iz iskustva

• Impulsivnost i nezainteresiranost za posljedice

• Često mijenjanje poslova i mjesta boravka

• Kriminalno ponašanje, zlouporaba droga i alkohola

Granični poremećaj ličnosti

• Nestabilni identitet

• Nestabilnost interpersonalnih odnosa i raspoloženja

• Impulzivnost

• Sklonost depresiji, anksioznosti, iritabilnosti

• Niska tolerancija na frustraciju

• Pokušaji suicida i autodestruktivno ponašanje

Histrionični poremećaj ličnosti

• Teatralna ekspresija emocija

• Stalna potreba za pažnjom i priznanjem

• Površnost, zavodljivost i erotizacija kontakata

• Niska tolerancija na odgodu zadovoljstva

• Sugestibilnost i ovisni odnosi

Narcistički poremećaj ličnosti

• Grandiozni osjećaj vlastite važnosti

• Preosjetljivost na ocjene okoline

• Nedostatak empatije

• Intenzivna ovisnost o drugima

• Ekshibicionizam, nadmenost

• Skriveno nisko samopoštovanje i nesigurnost

Inhibirani poremećaj ličnosti

• Nelagodnost u interpersonalnim odnosima

• Strah od negativne procjene

• Osjetljivost na kritiku i izbjegavanje javnih nastupa

• Strah od neadekvatnosti i neprihvaćanja

Ovisni poremećaj ličnosti

• Ekstremna ovisnost o drugima

• Submisivnost

• Strah od donošenja odluka

• Nisko samopoštovanje i osjećaj bespomoćnosti

• Traženje zaštitnika koji preuzima odgovornost

Opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti

• Prekomjerni perfekcionizam

• Rigidnost emocija, mišljenja i ponašanja

• Preokupiranost detaljima, pravilima i formom

• Predanost poslu bez uživanja

• Strah od pogrešaka i hipermoralnost

• Kritičnost prema sebi i drugima

Pasivno-agresivni poremećaj ličnosti

• Pasivni otpor prema pravilima socijalnog i profesionalnog funkcioniranja

• Odugovlačenje, tvrdoglavost

• Kronična neadekvatnost i neefikasnost

• Česte manifestacije zaboravnosti i šutnje

Fobije i panični napadi (anksiozna stanja)

GENERALIZIRAJUĆA ILI OPĆA ANKSIOZNOST - prevalencija oko 3%.

• Anksioznost je trajno izražena, nije povezana s određenom situacijom,  nije usmjerena na neki podražaj i bitno se razlikuje od realnog straha.

PANIČNI POREMEĆAJ - panične atake su epizode intenzivnog straha praćene tjelesnim simptomima: osjećaj nedostatka zraka, opće slabosti, lupanja srca, znojenja, vrtoglavice, mučnine, pritiska u prsima.

• Bolesnik ima osjećaj da umire, da gubi kontrolu i najčešće je prva pomisao da se radi o srčanom infarktu zbog čega završi na hitnoj pomoći.

AGORAFOBIJA - bolesnik se boji javnih površina, odlaska u trgovine, korištenja javnog prijevoza ili općenito ne izlazi iz kuće sam, bez pratnje.

SOCIJALNA FOBIJA - u kliničkoj slici dominira strah od drugih osoba, od mjesta gdje bi se mogao sramotiti pred drugima.

• Strah se može vezati za određene prostore, kao što je kazalište, restoran, crkva, javni nastupi.

JEDNOSTAVNA FOBIJA - relativno česta u djetinjstvu i u odrasloj dobi.

• Strah se usmjerava na pojedini predmet (miš, zmija, pauk), ili situaciju (visina, letenje zrakoplovom, zatvoreni prostor, strah od bolesti, zaraze i slično)  

OPSESIVNO KOMPULZIVNI POREMEĆAJ - bolesnik je opsjednut prisilnim mislima da nešto učini i prisilnim radnjama, ritualima, nakon kojih kratkotrajno osjeća popuštanje anksioznosti (npr. brojanje prozora, provjeravanje isključivanja plina ili struje, zaključavanje vrata).

• 2-3% ljudi pati od ovog poremećaja

KOVERZIVNE NEUROZE - DISOCIJATIVNI POREMEĆAJI - nekad se za ova stanja rabio izraz histerija.

• Koverzivini poremećaj podrazumijeva tjelesni simptom (oduzetost, neosjetljivost nas bol, nemogućnost hodanja, nemogućnost govora, sljepilo, histerični napadaj gubitka svijesti), a disocijativni poremećaj se odnosi na poremećaj identiteta, gubitak pamćenja (histerična ili psihogena amnezija, poremećaj svijesti, psihogne fuge, stupor)

KRONIČNI SINDROM UMORA - ranije se upotrebljavao termin neurastenija.

• Simptomi uključuju umor i nakon najmanjeg napora, gubitak interesa za uobičajene svakodnevne sadržaje, razdražljivost, lošu koncentraciju, teškoće spavanja.

• Slična stanja se mogu javiti i nakon virusnih infekcija (gripa, hepatitis, encefalitis).

Socioterapija

Socioterapija obuhvaća ne samo duševne bolesnike već i šire društvene slojeve u kojima oni žive. Ključan aspekt je suradnja sa socijalnom zajednicom, koja može, ali i ne mora zauzeti pozitivan i podržavajući stav prema bolesniku. Stigmatizacija može predstavljati otežavajuću okolnost, stoga je važno uključiti i članove obitelji te druge važne osobe iz bolesnikova okruženja kako bi se osigurao uspješan proces rehabilitacije.

Socioterapija se primjenjuje kao metoda resocijalizacije i rehabilitacije u suvremenom psihijatrijskom liječenju. Provodi se u različitim okruženjima, uključujući psihijatrijske ustanove, izvanbolničke psihijatrijske službe, dnevne bolnice, dnevne centre te klubove liječenih bolesnika. U stacionarnim uvjetima naglasak je na grupnom radu i stvaranju terapijske zajednice, čija je svrha omogućiti bolesnicima aktivno sudjelovanje u životu ustanove.

Provoditelji socioterapije čine stručni tim u koji su uključeni psihijatri, psiholozi, medicinske sestre, socijalni radnici, radni terapeuti i socijalni pedagozi. Socijalni radnik, kao važan član tima, sudjeluje u širokom rasponu aktivnosti, od organiziranja podrške u zajednici do pomaganja bolesnicima u pronalasku zaposlenja, stanovanja i drugih aspekata socijalne integracije.

Osobito kritična faza socioterapije nastupa pri otpustu iz bolnice i povratku bolesnika u kućnu i radnu sredinu. U tom je razdoblju presudno osigurati kontinuitet podrške i aktivno uključivanje društva kako bi se smanjio rizik od socijalne izolacije i ponovne hospitalizacije.Metode socioterapije

Trening socijalnih vještina

Socijalne vještine predstavljaju osnovu interpersonalnog funkcioniranja i neophodne su za socijalnu opstojnost, neovisnost i uspostavu socijalno gratificirajućih odnosa

Može se provoditi različitim metodama, npr. metodom igranja uloga

Uči se konverzacija, rješavanje konflikata, funkcioniranje u zajednici, uspostava prijateljstava, obavljanje radnih zadataka, briga o higijeni, prehrani, kućanstvu i zdravlju, itd

Ciljevi:

• Poboljšati socijalne vještine u specifičnim situacijama

• Biti sposoban primijeniti stečene vještine u sličnim situacijama

• Usvojiti komunikacijske vještine, moći saslušati druge, moći izraziti vlastiti osjećaje

• Smanjiti socijalnu anksioznost, konstruktivno se  nositi s osjećajem napetosti …

Metoda je posebno pogodna za bolesnika oboljele od shizofrenije

Case menagement

To je terapija koja se odvija u sredini u kojoj bolesnik živi.

Model van bolničke individualizirane pomoći bolesniku koji se temelji na procjeni potreba i mogućnosti pacijenta te pružanja podrške pacijentu da realizira vlastite socijalne kapacitete.

24satni programi podrške bolesniku i treninga socijalnih vještina (svaki bolesnik ima svog case managera).

Terapija se često odvija u domu bolesnika ili u za to predviđenim van bolničkim prostorima.

Zahtijeva posebnu edukaciju stručnjaka i znatna materijalna sredstva.

To je suvremeni terapijski pristup bolesnicima (posebno onim koji boluju od shizofrenije).

Socijalni radnik bi ga provodio kroz savjetovanje sa bolesnikom, gdje bi pokušao naći kapacitete, tj. jake strane bolesnika koje mu mogu pomoći da se bori s određenom bolesti. Zajedno sa timom (psihijatar, medicinska sestra i slično) i bolesnikom otkriva potrebe bolesnika, te rade na tome da se one zadovolje.

Primjer: Case management za osobu sa shizofrenijom

1. Procjena potreba: Osoba ima mentalne, socijalne i obiteljske poteškoće te se suočava s problemima u zapošljavanju.

2. Plan:

   • Pomoć da dobije psihijatrijsku pomoć i da pije lijekove.

   • Socijalna integracija kroz grupe i obiteljske terapije.

   • Podrška u zapošljavanju.

   • Povezivanje s resursima: Socijalni radnik upućuje osobu na terapije, obiteljska savjetovališta i organizacije za zapošljavanje.

3. Praćenje: Redovito praćenje napretka i prilagodba plana prema potrebama.

Klubovi psihosocijalne pomoći i programa samopomoći

Klub liječenih alkoholičara

U Hrvatskoj ima oko 800 klubova u kojima radi oko 900 profesionalnih radnika ( liječnici, psiholozi, socijalni radnici, defektolozi). Klub predstavlja dio sustava za podršku obitelji alkoholičara ( zdravstvo, socijalna zaštita i društvene institucije). Obitelj posjećuje klub jednom  tjedno u trajanju od dva sata.  Aktivnosti obitelji u klubu trebaju trajati najmanje 5 godina. U klubovima se provode programi samopomoći i uzajamne pomoći.  U klubu se provodi rehabilitacija bolesnika i važno je što prije započeti sa liječenjem. I u klubu se primjenjuju grupne psihoterapijske tehnike za liječenje i rehabilitaciju alkoholičara.

Treninzi radnih vještina

Poticanje zapošljavanja

Terapijska zajednica

Stvaranjem pozitivne terapijske atmosfere potrebno je bolesnika zajedno s medicinskim osobljem uključiti u zajednički život ustanove. Terapijska zajednica, koja se temelji na timskom pristupu (liječnik, psiholog, medicinska sestra, socijalni radnik i okupacijski terapeut), ima za cilj pomoći bolesniku da se ponovno privikne na radne navike, uspostavi kvalitetniji odnos s obitelji te održi kontakt s radnim mjestom, omogućujući mu tako veću samostalnost u rješavanju životnih izazova.

Terapijska zajednica obuhvaća različite aktivnosti koje pridonose rehabilitaciji bolesnika:

• Osobna higijena i izgled – Urednost i briga o vanjskom izgledu igraju važnu ulogu u socioterapijskom procesu.

• Rekreacija – Smatra se temeljnim dijelom socioterapije jer omogućuje kontroliranu regresiju bolesnika, pomažući mu da izrazi osnovne impulse i istovremeno jača vlastitu ličnost.

• Kino predstave i televizija – Prikazivanje filmova i emisija treba biti pažljivo odabrano kako bi se izbjegli sadržaji koji mogu potaknuti strah ili agresiju.

• Ples – Kao oblik neverbalne komunikacije, pomaže u ostvarivanju društvenih kontakata i izražavanju emocija.

• Muzikoterapija – Ritmička i melodijska stimulacija stvara osjećaj pripadnosti grupi te potiče emocionalnu povezanost.

• Likovna terapija – Omogućuje izražavanje emocija kroz umjetnički izraz, jačajući osjećaj identiteta i povezanosti s okolinom.

• Okupacijska i radna terapija – Cilj je razvijati korisne vještine i radne navike kako bi se olakšala resocijalizacija bolesnika.

Ove aktivnosti, u kombinaciji s kontinuiranom podrškom stručnog tima, pomažu bolesnicima u njihovom postupnom povratku u društvenu zajednicu, smanjujući rizik od izolacije i ponovne hospitalizacije.

Poremećaji mišljenja

Mišljenje je psihička funkcija kojom spoznajemo realitet i otkrivamo povezanost predmeta i pojava u svijetu u kojem živimo. Osjetilni utisci iz vanjskog okruženja i unutrašnjih procesa služe kao stalni poticaj mišljenju. Kada se ti utisci obrade i povežu s pamćenjem i emocionalnom komponentom, nastaje dinamičan misaoni proces.

Poremećaji mišljenja

• Kod poremećaja mišljenja promatra se kako (forma, oblik) i što (sadržaj) bolesnik govori.

Poremećaji oblika (forme) mišljenja

Oblik mišljenja odnosi se na mogućnost izricanja misli na logičan, razumljiv i kronološki način.

Patološka opširnost – osoba ne razlikuje bitno od nebitnog, gubi usmjerenost prema cilju (epileptičari, osobe s intelektualnim deficitom).

Usporeno ili ukočeno mišljenje – misaoni procesi su znatno usporeni (depresija, organski poremećaji mozga).

Ubrzano mišljenje – izraženo kroz logoreju, brz slijed misli i „bujicu ideja“ (hipomanija, manija).

Perseveracija – ponavljanje riječi i misli, stvaranje „ljepljivog“ mišljenja (umor, alkohol, droge, starije osobe).

Verbigeracija – ponavljanje istih riječi ili fraza (shizofrenija).

Blok misli – nagli prekid misaonog tijeka, osjećaj „prazne glave“ ili „krađe misli“ (shizofrenija, jak afekt).

Nepovezano (inkoherentno) mišljenje – raspad misaonih cjelina, rečenice su besmislene („salata od riječi“ kod shizofrenije, delirija).

Disocirano mišljenje – nelogičan slijed misli bez jasne ideje vodilje (shizofrenija).

Poremećaji sadržaja mišljenja

Sadržaj mišljenja odnosi se na što osoba misli, odnosno koje teme i ideje dominiraju.

Precijenjene misli – bolesnik pridaje prekomjeran značaj određenim mislima (stanja jakih emocija, smanjena kritičnost).

Prisilne misli (opsesije) – misli koje se javljaju protiv volje osobe, uz osjećaj prisile i nesposobnosti da ih se kontrolira (neurotski poremećaji, opsesivno-kompulzivni poremećaj, shizofrenija).

Sumanute ideje (deluzije) – bolesna uvjerenja bez osnove u realnosti, nesklona promjeni unatoč logičnim argumentima (psihoze).

Vrste sumanutih ideja:

• Megalomanske ideje – vjerovanje u vlastitu veličinu, moć, poseban status (manija, shizofrenija).

• Depresivne sumanute misli – ideje o grješnosti, neizlječivoj bolesti, siromaštvu, nihilizmu (depresija).

• Sumanutost odnosa – vjerovanje da sve što se događa u okolini ima posebno značenje vezano uz bolesnika (paranoidna shizofrenija).

• Ideje ljubomore – neutemeljena uvjerenja o partnerovoj nevjeri.

• Erotomanske ideje – uvjerenje da je poznata osoba zaljubljena u bolesnika.

• Religijske sumanute ideje – vjerovanje u posebnu komunikaciju s Bogom, mesijansku ulogu itd.

Ovi poremećaji mogu značajno utjecati na bolesnikovu sposobnost funkcioniranja i često su znak ozbiljnih psihičkih poremećaja, poput psihoza i shizofrenije

Psihijatrijski poremećaji osoba starije životne dobi

Depresivna stanja su najčešći psihogerijatrijski poremećaj pri čemu je značajan genetski faktor.

Klinička slika depresivnih stanja može biti raznovrsna i često je netipična.

• Gubitak apetita i pad na tjelesnoj težini, dugotrajna opstipacija, psihomotorna retardacija sve do apatije, socijalna izolacija, povlačenje od ranijeg društva i napuštanje prijašnjih navika...

• Gubitak volje za životom, suicidalne ideje, povremena agitacija ( uznapredovala depresivna slika).

• Depresija u sklopu demencije, nakon gubitka partnera, kod tjelesnih bolesti... 

Gerijatrijska prevencija

• Satrijim osobama zbog njihovog senzornog i duševnog hendikepa kao i radi sniženog adaptacijskog kapaciteta u vezi sa slabljenjem duševnih funkcija, te konačno radi veće podložnosti  tjelesnim bolestima i malnutriciji, bitni su neki opći socijalni zahvati kojima je svrha da banalni zahtjevi svakodnevnice ne budu preteški, pa i rizični za populaciju ostarjelih ljudi..

Ovisnosti (droge)

DROGA - prirodno ili sintetsko sredstvo s psihoaktivnim djelovanjem koje osoba uzima nesukladno prihvaćenoj medicinskoj doktrini. Pojedinac koristeći takvo sredstvo može postići promjene fizičkog i psihičkog stanja u smislu osjećaja ugode.

OVISNOST O DROGAMA - definira se kao psihičko, katkada i fizičko stanje koje nastupa uslijed međudjelovanja živog organizma i droge. To stanje karakteriziraju promjene ponašanja i druge reakcije i uvijek uključuje trajnu ili povremenu potrebu za uzimanjem droga kako bi se postigao njihov psihološki učinak, ili, katkad, da bi se uklonila neugodnost (apstinencijske teškoće) ako se uzimanje droge prekine. Jedna osoba može biti ovisna o više droga, uključujući i alkohol. 

• Psihička ovisnost - tip ovisnosti gdje osoba poseže za drogom povremeno ili trajno, kako bi se izazvalo zadovoljstvo ili otklonila nelagodnost.

• Fizička ovisnost - stanje nastalo nakon duljeg uzimanja droge, koje se očituje izrazitim poteškoćama ako se uzimanje droge prekine. 

Tolerancija - fenomen povezan s duljim uzimanjem tvari tj. droge, što se očituje u postupnom slabljenju učinka ako se uzima ista doza, odnosno za postizanje istog učinka potrebno je stalno povećavati dozu. Tolerancija se kod nekih sredstava razvija brzo (npr. morfij, heroin, heptanon), kod drugih postupno, dok kod nekih nema tolerancije (npr. LSD). 

Socijalna psihijatrija

Socijalna psihijatrija je grana psihijatrije koja proučava socijalne aspekte psihičkih poremećaja i mentalnog zdravlja. Istražuje utjecaj društvenih faktora na nastanak, tijek i ishod bolesti te njihove socijalne posljedice. Također se bavi prevencijom, psihosocijalnim metodama liječenja i rehabilitacijom osoba s duševnim poremećajima, kao i očuvanjem i unapređenjem mentalnog zdravlja.

Njezina primarna zadaća je liječenje psihičkih bolesnika uz naglasak na strukturiranje i praćenje psiho-socijalne rehabilitacije, čime se nastoji poboljšati kvaliteta života oboljelih i njihova integracija u društvo.

Poremećaji pamćenja

Pamćenje je ključna kognitivna funkcija koja se sastoji od tri glavna procesa: zapamćivanja, zadržavanja i prisjećanja informacija.

Vrste pamćenja

• Neposredna (kratkotrajna) memorija traje samo nekoliko minuta i omogućuje privremeno zadržavanje informacija. Osobe s oštećenjem ovog tipa memorije teško prate razgovore i brzo zaboravljaju nove informacije.

• Intermedijarna memorija obuhvaća događaje unutar posljednjih nekoliko godina i ključna je za osobni kontinuitet, donošenje odluka i svakodnevno snalaženje.

  • odnosi se na proteklih 3 – 20 godina

Retrogradna amnezija označava nesposobnost prisjećanja događaja prije ozljede mozga i može dovesti do problema s identitetom, socijalnim interakcijama i snalaženjem u poznatom okruženju.

Uloga socijalnih radnika

Prijem bolesnika

Pri prijemu bolesnika socijalni radnik prikuplja ključne podatke iz različitih izvora (obitelj, liječnik opće medicine, HZZO, CZSS, MUP, prijatelji) te u nekim slučajevima pomaže u utvrđivanju identiteta bolesnika.

Njegova uloga uključuje:

• Rješavanje socijalno-zdravstvenih pitanja, posebno u hitnim slučajevima, kao što su prisilna hospitalizacija ili briga o maloljetnoj djeci.

• Procjenu obiteljske situacije i provođenje potrebnih socijalnih intervencija.

• Pružanje informacija o socijalnim pravima i organizacija podrške izvan bolnice.

• Sudjelovanje u postupcima vezanim uz procjenu poslovne sposobnosti.

• Planiranje otpusta bolesnika.

• Radi prikupljanja heteroanamnestičkih podataka i uvida u bolesnikovo funkcioniranje, socijalni radnik ostvaruje kontakte s:

  • Članovima obitelji radi edukacije i bolje prilagodbe na situaciju.

  • Liječnikom primarne zdravstvene zaštite (ranija liječenja, reguliranje bolovanja, daljnje praćenje).

  • Udomiteljima, socijalnim ustanovama i institucijama (HZZO, Zavod za zapošljavanje, poslodavac, škola, fakultet).

  • Sudovima i CZSS-om u slučajevima pravnih postupaka.

  • MUP-om, Odjelom za strance i veleposlanstvima kada je to potrebno.

Socijalna anamneza

U hitnim slučajevima nije uvijek moguće prikupiti detaljne podatke o razvoju bolesnika, no važno je procijeniti njegovu trenutačnu razinu funkcioniranja u usporedbi s periodom prije nastupa poremećaja. Ključni elementi socijalne anamneze uključuju:

• Trenutnu razinu funkcioniranja i društvene kontakte.

• Reakcije u životnim situacijama.

• Obrazovanje i profesionalni razvoj.

• Gubitak posla, statusa ili drugih važnih aspekata života.

• Sudske postupke i prethodne kazne.

• Obiteljske odnose i dinamiku u užoj socijalnoj sredini.

Otpust bolesnika

Pri otpustu socijalni radnik osigurava potrebnu dokumentaciju, pomaže u organizaciji smještaja i zaposlenja te koordinira daljnju socijalnu skrb bolesnika kako bi mu omogućio što bolju reintegraciju u društvo.

Bolesti s kojima se socijalni radnici najčešće susreću

Disocijalni poremećaj ličnosti - najčešće

Disocijalni poremećaj ličnosti (poznat i kao antisocijalni, sociopatski ili psihopatski poremećaj) karakteriziraju impulzivno, agresivno i neodgovorno ponašanje prema okolini. Osobe s ovim poremećajem često imaju povijest antisocijalnog ponašanja još od djetinjstva, a mnoge su prošle kroz odgojne ili kaznene ustanove.

U posljednje vrijeme socijalni radnici se sve češće susreću s poremećajima raspoloženja (afektivni poremećaji), koji uključuju:

• Depresiju – dugotrajno sniženje raspoloženja, gubitak interesa i energije.

• Maniju i hipomaniju – stanja povišenog raspoloženja, povećane energije i impulzivnosti.

• Bipolarni afektivni poremećaj – izmjena depresivnih i maničnih epizoda.

• Ciklotimiju i distimiju – blaže, ali dugotrajnije oblike poremećaja raspoložen

Bolesti koje mogu ugroziti prava pacijenata

Osim shizofrenije i demencije, pacijenti s bipolarnim afektivnim poremećajem i posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) također mogu ugroziti svoja prava zbog specifičnih simptoma i ponašanja povezanih s njihovim stanjima.

Bipolarni afektivni poremećaj (BAP)

Bipolarni poremećaj karakteriziraju izmjene depresivnih i (hipo)maničnih epizoda, pri čemu stanje nije uzrokovano psihoaktivnim tvarima, lijekovima, hormonima ili tjelesnim bolestima. Ranije je bio poznat kao manično-depresivna psihoza i javlja se u približno 1% populacije, podjednako kod muškaraca i žena, najčešće između 15. i 30. godine života.

Glavni čimbenici rizika uključuju genetsku predispoziciju, ali i psihološke i socijalne faktore. U mnogim slučajevima, epizode depresije i manije izmjenjuju se u različitim omjerima, a često su prisutni i anksiozni poremećaji, bolesti ovisnosti te poremećaji ličnosti.

Simptomi manije:

• Emocionalni simptomi – izrazito povišeno, euforično raspoloženje

• Smetnje mišljenja – ubrzani tijek misli, bijeg misli, ideje moći i veličine

• Ponašajne smetnje – ubrzan govor, pojačana psihomotorika

• Socijalni odnosi – pacijent inicira kontakte, ali odnosi se pogoršavaju kako bolest napreduje

• Opažanje – pažnja je izrazito labilna i lako se ometa

Simptomi depresije:

• Tipični simptomi – sniženo raspoloženje, manjak energije, smanjena aktivnost

• Dodatni simptomi – gubitak interesa i zadovoljstva, izražen umor, smanjena koncentracija i apetit

• Somatski simptomi – ranije buđenje, smanjen libido, gubitak tjelesne težine, psihomotorna usporenost

Delinkvencija

Ponašanje povezano s lakšim kršenjem zakona, obično u djece starije od deset godina.

Strogo je povezana sa socijalnim činiteljima, kao što su poremećena obitelj, kriminalitet drugih članova obitelji, nasilje, loše socio-ekonomske prilike…

• Javljanju delikvencije pridonose i individualni čimbenici poput niže inteligencije, oštećenja mozga i minimalnim tjelesnim deformitetom.

Zbrinjavanje se sastoji u povećanoj brizi zdravstvene i socijalne službe, no usprkos tomu, oko 40% delinkvenata takvo ponašanje pokazuje i kasnije u odrasloj dobi.

Halucinacije i sumanute ideje

Halucinacije su osjetilne obmane koje nastaju bez stvarnog vanjskog podražaja. Za razliku od iluzija, gdje postoji iskrivljena percepcija stvarnog podražaja, kod halucinacija osoba čvrsto vjeruje u njihovu realnost.

Vrste halucinacija:

• Slušne halucinacije – najčešće kod shizofrenije, alkoholne intoksikacije i alkoholne halucinoze. Osoba može čuti glasove koji naređuju, komentiraju njezine misli ili joj se rugaju.

• Vidne halucinacije – javljaju se kod akutnih psihotičnih stanja (shizofrenija), organskih psihoza (infekcijski i alkoholni delirij), bolesti ovisnosti i epilepsije.

• Halucinacije okusa i mirisa – rijetke, najčešće prisutne u paranoidnim stanjima i kod epilepsije.

• Halucinacije površinskog i dubokog osjeta – osoba osjeća svrbež, bol, dodir ili neodređene tjelesne senzacije (cenestetičke halucinacije).

Sumanute ideje

Sumanute ideje su fiksna i iracionalna uvjerenja koja nemaju temelja u stvarnosti. Osoba ih doživljava kao istinite i ne propituje njihovu valjanost, bez obzira na dokaze koji ih pobijaju. Najčešće su povezane s osobnošću i psihičkim poremećajima poput shizofrenije i paranoidnih psihoza.

Autizam

AUTIZAM dječje dobi povezan je s abnormalnostima funkcioniranja malog mozga i moždanog debla

• studije na blizancima sugeriraju genetsku predispoziciju

• učestalost je od 0,05 do 1,3%

• češće se javlja u dječaka (4x češće nego kod djevojčica)

• jedan od specifičnih uzroka je rubeola o  smetnje učenja u više od 70% slučajeva, neurološka oštećenja u 25% slučajeva, epilepsija u 30%

• simptomi se javljaju do treće godine života

• karakteristični trijas simptoma: oštećenje socijalne interakcije, komunikacije i fleksibilnosti mišljenja

Ponašanje:

• stereotipije (ljuljanje, ritualne kretnje), hiperaktivnost, impulzivnost, agresivnost, smetnje jedenja i spavanja

Emocije:

• napadaji plača ili smijeha, depresivnost, anksioznost, ljutnja

Kognicija:

• oko 80% je oštećenih intelektualnih funkcija; poteškoće izražavanja govorom i shvaćanja; fenomen “idiot savant” (“idiot mudrac”  - nadarenost za uski segment, npr. brojeve) 

Opažanje:

• neobično reagiranje na podražaj - abnormalni odgovor na zvuk

Socijalne interakcije:

• povlačenje u sebe, izolacija, prekid komunikacije

Autizam rijetko spontano regredira i takva djeca često trebaju institucionalnu brigu; što je niži IQ to je lošija prognoza

• Stanovito poboljšanje može se postići posebnom edukacijom, bihejvioralnim metodama i psihotropnim lijekovima

Suicid

Suicid predstavlja oblik autodestruktivnog ponašanja, simptom koji se pojavljuje kod različitih psihičkih poremećaja:

PTSP

Depresija:

• pojavljuje se u kliničkoj slici teška depresije i s psihotičnim simptomima

• fenomen "proširenog suicida" u postpartalnoj depresiji (ozbiljan poremećaj koji zahvaća oko 10% rodilja pri čemu one imaju velikih problema u obavljaju uobičajenih aktivnosti)→ majka ubija dijete “da ne bi patilo” i sebe

• 15% bolesnika s teškom depresijom počini samoubojstvo, a oko 75% ima suicidalne ideje - povećan rizik kod ovisnika o alkoholu

Bipolarno-afektivni poremećaj

• prognoza: 20% izvrši suicid; 35% pokuša suicid

Forenzika

Naziva se i SUDSKA PSIHIJATRIJA

• sudski ili pravni dio psihijatrijske znanosti

• psihijatrija primjenjena u sudske svrhe

  • najznačajnija svrha = psihijatrijsko vještačenje

    • odgovoran posao, zahtijeva poznavanje medicine, psihijatrije, prava i zakonskih propisa.

    • Etičko-moralni problem vještačenja: mora otkriti sudu važne podatke za utvrđivanje istine, dok sve intimne podatke mora sačuvati kao liječničku tajnu

Cjelovita i zasebna psihijatrijska disciplina i subspecijalnost s povijesnim razvojem, koji je pratio razvoj psihijatrijske i pravne znanosti

Dva odvojena aspekta:

• kazneno - pravnog

  • Najčešće riječ o procjeni: UBROJIVOSTI (drugi uvjet krivične odgovornosti)

    • u psihijatrijskim vještačenjima umjesto “ubrojivosti” → “shvaćanje značenja svojeg postupanja i vladanja vlastitom voljom”

  • Moguća su vještačenja RASPRAVNE SPOSOBNOSTI

    • sposobnosti shvaćanja prirode i svrhe kaznenog postupka

  • potrebno procijeniti ponašanje i definirati da li su ispitanikove sposobnosti shvaćanja značenja svojeg postupanja i vladanja vlastitom voljom u vrijeme počinjenja djela bile:

    • očuvane (ubrojiv)

    • smanjene (smanjeno ubrojiv)

      • može se izreći sigurnosna mjera obaveznog liječenja (pr. izricanje mjere sigurnosti obaveznog liječenja alkoholizma ili ovisnosti o drogama)

    • ili da ispitanik nije mogao shvatiti značenje svojeg postupanja i vladati vlastitom voljom (neubrojiv)

      • ispitanici koji su ocijenjeni neubrojivim “izlaze” iz kazneno-pravnog sustava jer nije zadovoljena presumpcija “kaznene odgovornosti”

• građansko - pravnog

  • područje zaštite prava i interesa (duševnog) bolesnika.

  • Osnovna načela psihijatrijskog vještačenja u građansko-pravnom području jednaka su onima u kaznenom području.

  • Ni jedan liječnik neće moći izbjeći vještačiti, odnosno davati mišljenje, o pojedinim građansko-pravnim problemima koji se odnose na njegovog pacijenta!

  • uređuje pitanje prisilnog smještaja i smještaja bez pristanka, poslovne sposobnosti, valjanosti ugovora, kome pripadaju djece u postupku razvoda, valjanosti oporuke, predmeti naknade štete

Prisilna hospitalizacija

Šta ako dođe pacijent u bolnicu, sve mu je super, dezorijentiran je, misli da je u kazalištu i što sada moramo napravit (hospitalizacija bez pristanka)? Objasni što je hospitalizacija bez pristanka.Prisilna hospitalizacija označava smještaj bolesnika u psihijatrijsku ustanovu bez njegove suglasnosti, temeljen na rješenju nadležnog suda ili CZSS-a. Ova mjera je nužna kada je bolest osobe toliko ozbiljna da svojim ponašanjem ugrožava vlastiti život ili zdravlje, kao i sigurnost drugih (obitelj ili bliske osobe). Zbog prirode bolesti, pacijent često nije svjestan svog stanja, ne shvaća da je bolestan te odbija liječenje.

Regulirana je Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (ZZODS), prema kojem se osoba može smjestiti u psihijatrijsku ustanovu bez pristanka ako ozbiljno ugrožava sebe ili druge. Psihijatar mora obavijestiti nadležni Županijski sud i Centar za socijalnu skrb o potrebi prisilnog zadržavanja. Sud provodi psihijatrijsko vještačenje, nakon čega donosi rješenje o prisilnom smještaju ili otpustu bolesnika.

U roku od 48 sati od prijema pacijenta, psihijatar mora utvrditi postoji li opravdanost za prisilno zadržavanje. Ako postoji, šalje obavijest Županijskom sudu u roku od 12 sati. Sudac poziva prisilno zadržanu osobu, zakonskog zastupnika, odvjetnika, CZSS i voditelja odjela na raspravu. Nakon rasprave, sud donosi rješenje o smještaju ili otpustu. Ako prestanu razlozi za hospitalizaciju, pacijent se mora otpustiti iz bolnice, ukoliko to zahtijeva

Prisilna hospitalizacija se smatra oduzimanjem slobode. Zakon omogućava smještaj osobe u psihijatrijsku ustanovu bez pristanka ako ozbiljno ugrožava sebe ili druge. Sud vodi postupak koji uključuje psihijatrijsko vještačenje, a na temelju toga donosi rješenje o smještaju ili otpustu. Ako prestanu razlozi za hospitalizaciju, pacijent mora biti otpušten, ukoliko to zahtijeva.

Hospitalizacija bez pristanka

Osobe s težim duševnim smetnjama koje nisu sposobne dati pristanak (npr. osobe s demencijom) smještaju se u psihijatrijsku ustanovu uz pisani pristanak osobe od povjerenja ili zakonskog zastupnika. U tom slučaju, psihijatrijska ustanova mora obavijestiti pravobranitelja za osobe s invaliditetom u roku od 48 sati. Pravobranitelj provodi provjeru opravdanosti smještaja, a ako posumnja u opravdanost, obavještava sud.

Ako osoba smještena bez pristanka usprotivi smještaju, ustanova mora u roku od 12 sati obavijestiti nadležni sud, uz medicinsku dokumentaciju.

Poslovna sposobnost

Poslovna sposobnost odnosi se na pravnu sposobnost osobe da samostalno sklapa pravne poslove, donosi odluke i preuzima odgovornost za svoje postupke.

• U Republici Hrvatskoj, poslovna sposobnost se stječe punoljetnošću (s 18 godina), osim u posebnim slučajevima kada se može steći ranije (primjerice, sklapanjem braka prije punoljetnosti).

Oduzimanje poslovne sposobnosti uređeno je Obiteljskim zakonom i Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Poslovna sposobnost može biti potpuno ili djelomično ograničena kada osoba zbog duševnih smetnji, bolesti ili drugih razloga nije sposobna razumjeti posljedice svojih odluka i postupaka.

• O tome odlučuje sud u izvanparničnom postupku na temelju mišljenja vještaka psihijatra.

• Zakon o osobama s duševnim smetnjama zaštićuje duševno bolesne osobe, stručnjake koje rade s njima i društvo.

• procjenu poslovne sposobnostiutvrđuje sudna temelju psihijatrijskog vještačenja

  • nadležni Zavod za socijalnu skrb (organ starateljstva) uvijek mora biti upoznat s postupkom procjene poslovne sposobnosti i postavlja privremenog staratelja koji štiti prava i interese te osobe tijekom postupka

Povezanost između posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i radne nesposobnosti često se analizira, no nije moguće izjednačiti dijagnozu PTSP-a s automatskom radnom nesposobnošću. Istraživanja su pokazala da unatoč dijagnozi PTSP-a, znatan broj osoba ostaje radno sposoban. Primjerice, u spomenutom istraživanju na uzorku od 300 bolesnika, samo 25% je ocijenjeno kao radno nesposobno. To ukazuje na individualne razlike u manifestaciji bolesti, prilagodbi i sposobnosti obavljanja određenih poslova.

Dječja psihijatrija

Dječja i adolescentna psihijatrija obuhvaća prva dva desetljeća života i razvoja ljudskog bića

• subspecijalnost uključuje izučavanje etiologije, opće i specijalne psihopatologije, dijagnostike, primarne, sekundarne i tercijalne prevencije, epidemiološko istraživanje te zbrinjavanje i resocijalizaciju djece i omladine potrebite psihijatrijske pomoći

• 7 do 20% djece ima psihičke poremećaje → a samo 10% dobiva psihijatrijsku pomoć (osobito: djeca u gradovima, prije puberteta - dječaci, tijek puberteta - djevojčice

• poremećaji u dječijoj i adolescentskoj dobi nisu preslika poremećaja odrasle dobi

Mentalna retardacija

Mentalna retardacija ili “intelektualne teškoće” ili “duševna zaostalost”

• su stanja zaustavljenog ili nedovršenog psihičkog razvitka koja se očituju smanjenom inteligencijom i nedostatkom adaptivnog ponašanja

• javljaju se prije 18. godine života (intelektualne teškoće se primjećuju vrlo rano)

• nije bolest

Zastupljenost u općoj populaciji kreće se od 1% do 2,5 %

• U 75% osoba s intelektualnim poteškoćama uzrok stanja je nepoznat !!

Poremećaj je praćen smanjenom sposobnošću učenja, zaostajanjem u kognitivnom razvoju u odnosu na osobe iste kronološke dobi

• Razina kognitivne deterioracije određuje se testovima inteligencije.

• ali nije samo niži koeficijent inteligencije, nego također i poremećaj ponašanja i prilagodbe u društvu tijekom razvojnog razdoblja: briga o sebi; zaštita od opasnosti; usvajanje etičkih normi; usvajanje pojmova o vremenu, novcu, odgovornosti; samostalno kretanje javnim prijevozom…

Stupnjevi mentalne retardacije

• Prema MKB10

Laka mentalna retardacija

• kvocijent inteligencije (IQ) 50-69

  • mentalna dob odraslih odgovara dobi od 9 do 12 godina

• mogu završiti prilagođeno obrazovanje, steći zvanje, zaposliti se, imati zadovoljavajuće socijalne odnose i skrbiti o sebi

• pravovremenim usmjeravanjem i primjerenim školovanjem mogu se socijalno prilagoditi i biti prihvaćeni u društvu.

• Najčešći psihijatrijski komorbiditeti uključuju depresiju, anksioznost i psihotične fenomene.

Umjerena mentalna retardacija

• IQ od 35 do 49

  • mentalna dob odraslih odgovara dobi od 4 do 7 godina

• često je udružen s neurološkim poremećajima (često epilepsija) i nekim drugim vidljivim abnormalnostima

• obično zaostaju u psihomotornom razvoju, kasno prohodaju, sporo razvijaju razumijevanje i uporabu jezika

  • napredovanje u školskom radu je ograničeno, mogu završiti određene prilagođene školske programe

• mogu se naučiti skrbiti o sebi, osposobiti za jednostavne radne zadatke i sudjelovati u jednostavnim socijalnim aktivnostima

  • trebaju različite vrste vođenja i potpore u radu i socijalnim komunikacijama

• psihijatrijski komorbiditet: ADHD, autizam, psihoze, afektivni poremećaji…

Teška mentalna retardacija

• IQ od 20 do 34

  • mentalna dob odraslih odgovara dobi od 2 do 4 godine

• često puta su udružene neurološke smetnje i to najčešće epilepsija

  • rani psihomotorni i govorni razvoj usporen, nauče minimum komunikacije s okolinom

• uz stalni nadzor mogu obavljati krajnje jednostavne zadatke

  • potreban je dugotrajni trening u osnovnim vještinama brige o sebi

  • potreban je stalni nadzor i njega drugih osoba

Duboka mentalna retardacija

• IQ ispod 20

  • mentalna dob odraslih odgovara dobi do 2 godine

• rađaju se gotovo bez izuzetka s tjelesnim oštećenjima, koja su uvijek vrlo ozbiljna i često im ugrožavaju život

  • većina je nepokretna ili ograničeno pokretna

  • ne nauče govoriti, samostalno jesti ni štiti se od opasnosti

  • potrebna im je stalna njega i briga, često i u specijaliziranim ustanovama

• psihijatrijski komorbiditet kod teške i duboke retardacije: psihotična stanja, depresija, autizam, eretična (agitirana) stanja…

Ostala mentalna retardacija

Nespecificirana mentalna retardacija