Teorije i istraživanja
U najširem smislu teorija je skup zamisli o tome što je priroda i kako funkcionira. Sve definicije teorije se svode na određenje teorije kao posebne pojmovne organizacije stvarnosti sa svrhom njezina objašnjenja.
U pravilu, taj se proces odvija svođenjem pojava na simbolički oblik i njihovim sažimanjem u općevažeće zakone.
Za razliku od neposrednog iskustva, teorija je posredna jer znači misaonu razradu činjenične zbilje.
Zbog toga se kaže i da je pojmovna i uopćena ➨ što znači da se odnosi na veliki broj pojedinačnih pojava, ali ni na jednu u cijelosti
Teorija samo jednim svojim dijelom počiva na činjenicama, dok je drugim dijelom hipotetička - odnosno napravljena od pretpostavki
Teorija je istodobno (dvojna priroda):
cilj znanstvenog pregnuća
pokretač njena razvitka
Konačni cilj znanosti ➨ ovladati prirodom
ne bi bilo moguće bez dubokog razumijevanja stvarnosti
u tom aspektu teorije su nezamjenjive - povezuju činjenice i podvode ih pod općevažeće zakonitosti - što pomaže u predviđanju budućih događaja
teorije na ekonomičan način uopćavaju, združuju i pohranjuju podatke prikupljene istraživanjima
teorije = cilj znanosti
Teorija je sredstvo daljnjeg napretka znanosti - zadaća teorije je upravljanje istraživanjima (pored organizacije empirijskog znanja)
Teorija postoji samo dok ju ne zamijene činjenice utvrđene znanstvenim metodama istraživanja
zbog subjektivizma i proizvoljnosti same teorije neki znanstvenici tvrde da teorija nije dio znanosti dok ju ne potvrde empirijski nalazi
Nedostatak iskustvenih spoznaja nadopunjuje se pretpostavkama ➨ tvoreći teorije
izvode takvih teorija moguće je ponovno provjeriti i testirati, čime se ili potvrđuju ili opovrgavaju
bezobzira na to da li se teorija potvrdila ili opovrgnula - prikupljaju se novi empirijski podaci koji služe nadograđivanju postojećih ili stvaranju novih teorija
Teorija je suma našeg iskustva nastalog na promatranju nekog fenomena ➨ Očekujemo da teorija točno tumači fenomen jer je nastala na uvidom u činjenice.
Po toj logici teorija je točna dok ne dokažemo da pogrešno predviđa činjenice.
Da bismo provjerili da li pogrešno tumačimo činjenice izdvojit ćemo neko predviđanje iz teorije i prikupiti empirijske činjenice koje bi mogle poslužiti kao test predviđanja.
Ako smo prikupljenim činjenicama pokazali da teorija netočno ili neprecizno predviđa. Tada kažemo da smo oborili predviđanje teorije.
Tada se trebamo zapitati koje informacije nedostaju da teorija bolje predvidi realnost.
Tada ciljanim prikupljanjima novih činjenica stvaramo osnovu za novu sintezu u obliku nove teorije koja će bolje opisivati realnost
Odnos znanosti i znanstvene teorije?
Teorije objašnjavaju stvarnost
Pomažu nam da shvatimo što se i zašto događa
Pridonose mogućnosti predviđanja i kontrole događaja
Bez obzira na disciplinu, teorija redovito obuhvaća sljedeće elemente:
Konstrukti (hipotetički pojmovi kojima povezujemo empirijske činjenice)
Hipoteze (pretpostavljeni odnosi između konstrukata)
Zakoni (deduktivno provjereni odnosi između konstrukata)
Znanstvena objašnjenja (generalna pretpostavka o svim konstruktima u teoriji koja podrazumijeva opis „prirode” konstrukata i njihovih odnosa)
Konstrukti su temeljne neovisne jedinice koje čine teoriju (Marx)
Konstrukti opisuju empirijske činjenice klasificirajući ih u pretpostavljene pojmove.
Društvene znanosti često se bave istraživanjima konstrukata jer su istinski predmeti istraživanja skriveni.
Konstrukti = znanstveni pojmovi
pojmovi ≠ konstrukt (Marx)
Pojmovi se odnose na skupine pojedinačnih objekata - uključuju manje i više od opaženog (manje jer ne govore ništa više o pojedinačnom, ali i više jer nastoje uključiti sve pojedinačno tvoreći opću kategoriju)
Konstrukti su poseban oblik pojmova - obuhvaćaju objekti koji su sami po sebi apstraktni (što je pojava apstraktnija to je bliže pojmu konstrukta)
Teorije i hipoteze bave se konstruktima zbog potrebe za općenitosti
konstrukti okupljaju mnoštvo međusobno povezanih specifičnih ponašanja ili osobina niže razine općenitosti (pr. ekstraverzija - široki konstrukt iz domene ličnosti koji obuhvaća društvenost, govorljivost, ležernosti…)
omogućuje teorijama višu razinu apstrakcije ➨ ekonomičnost i pokrivanje šireg raspona situacija
O konstruktima zaključujemo posredno, odnosno oni sami nisu podložni izravnom opažanju - istražujemo ih neizravno kroz uporabu različitih pokazatelja
posreduju između izravno opaženih pojava i teorijom pretpostavljenih zakona (predstavljajući simboličku obradu izravno opaženih pojava)
Više konstrukata nam je potrebno kako bismo preciznije predviđali realno ponašanje osoba kojima se bave teorije.
Primjeri konstrukata:
Agresivnost – nasilje prema drugim osobama, bez obzira na njihova obilježja
Rod – definiranje osobe kroz subjektivno doživljavanje sebe u odnosu na tradicionalno shvaćanje biološke i društvene uloge i pozicije spolova
Vrste konstrukata u psihologiji
Kako bi znanstvena teorija ispravno objasnila realnost nužno je da se njena uspješnost u objašnjenju realnosti provjerava prikupljanjem iskustvenih (empirijskih) činjenica.
Verbalni opisi u teorijama u psihologiji često nisu dovoljno precizni da bi jasno pokazali koji podaci ili opažanja iz stvarnog svijeta odgovaraju određenom konstruktu unutar te teorije.
Drugim riječima, kada su teorije opisane samo riječima, može biti teško točno odrediti koje konkretne rezultate istraživanja podržavaju ili proturječe toj teoriji - što ukazuje na izazov u psihologiji, koji je povezivanje apstraktnih ideja s konkretnim i mjerljivim podacima.
U ovom kontekstu, "verbalni karakter" znači da su teorije u psihologiji često opisane riječima, tj. verbalno, a ne nužno matematičkim formulama ili vrlo preciznim definicijama.
Operacionalizacija je određivanje operativnih postupaka kojima prikupljamo empirijske činjenice o nekom konstruktu.
Postoje i posebni postupci kojima se provjerava je li neki postupak mjerenja primjerena empirijska mjera nekog konstrukta (npr. metoda poznatih grupa, divergentna i konvergentna konstruktna valjanost, postupci faktorske analize)
Zahtjev za operacionalizacijom je bio put suprotstavljanja metafizičkom i nejasnom značenju pojmova u znanosti, a sastojao se u zahtjevu da se svaki pojam ili konstrukt definira putem empirijskih pokazatelja (Bridgman, 1927.).
Stoga će za svaki konstrukt trebati definirati koji pokazatelji se mogu koristiti za utvrđivanje stanja u kojem se nalazi neki objekt promatranja u odnosu na taj konstrukt.
Dakle spol, rod i seksualna orijentacija moraju imati divergentne pokazatelje kojima se može empirijski utvrditi stanje konstrukta neovisno o drugim sličnim konstruktima.
Ishodi mjerenja mogu se podudarati, ali ne smiju biti potpuno istovjetni niti podudarni u postupcima empirijskog utvrđivanja stanja.
Drugim riječima, u istraživanju je važno koristiti različite metode i pristupe kako bi se izbjegla pristranost ili pogreške. Ako bi se koristili isti postupci i dobivali identični rezultati, to bi moglo ukazivati na manjak raznolikosti u metodologiji, što može utjecati na valjanost i pouzdanost rezultata.
Primjer: Ako mjerimo stres kod studenata, možemo koristiti različite metode kao što su:
Upitnik o stresu (samoprocjena)
Fiziološke mjere (npr. razina kortizola u slini)
Promatranje ponašanja (npr. učestalost nervoznog ponašanja)
Rezultati tih mjerenja mogu pokazivati slične trendove (npr. visoki rezultati stresa u svim metodama), ali je važno da metode nisu potpuno identične kako bi se osiguralo da je mjerenje sveobuhvatno i točno.
Udovoljavanje zahtjevu za operacionalizaciju kod pojedinih konstrukata je više pitanje stupnja u kojem ih je moguće svesti na pojave dostupne iskustvu
rijetki konstrukti su potpuno operacioni odredivi, a većinu je moguće odrediti tek djelomice
znanost odbacuje samo one koji se odupiru bilo kakvoj operacionalizaciji
Prema stupnju u kojem dopuštaju operacionalizaciju, konstrukte možemo podijeliti na:
posredujuće varijable
hipotetičke konstrukte
Posredujuće (intervenirajuće) varijable
Pojam posredujuće varijable obično se povezuje sa konstruktima čiji se sadržaj posve iscrpljuje navođenjem niza operacija
varijabla koja posreduje ili se umeće između podražaja i odgovora
Prema učenjima klasičnih biheviorista za predviđanje ponašanja dovoljno je samo poznavati podražaj
kasnije su bihevioristi unaprijedili osnovni obrazac P-O (podražaj-odgovor), dodajući posredujuću varijablu koja objašnjava različita ponašanja nakon istog podražaja
kada bismo mogli jednostavno predvidjeti ponašanje na osnovu podražaja ➨ konstrukti i teorije nam ne bi trebali
pr. ako idemo provjeriti koliko bi nekome trebalo da zapamti niz izgovorenih nasumičnih riječi, upratili bismo da bi nakon svakog puta kada bismo ponovili niz dobili nešto bolji odgovor ➨ tako između čitanja kao podražaja sa jedne strane i rastućem broju riječi kao odgovoru s druge, posreduje varijabla koja je broj ponavljanja
Hipotetički konstrukti
Za razliku od posredujućih varijabli koje su u potpunosti određene na temelju vanjskih podražaja i odgovora, odnosno njima definiranih operacijama - hipotetički konstrukti se ne mogu posve izjednačiti sa nizom navedenih operacija (sadrže određeni višak hipotetskog karaktera).
pr. ako bismo broj ponavljanja kao posredujuću varijablu svrstali pod konstrukt učenja te njega definirali kao neurofiziološki proces u mozgu koji omogućuje pamćenje - onda bi govorili o hipotetičkom konstruktu.
Konstrukti koji samo naznačuju empirijsku povezanost
+
pretpostavke o pojavama ili procesima nedostupnim opažanju
Osnovno obilježje hipotetičkih konstrukata jest niža razina operacione valjanosti i narušavanje načela znanstvene parsimonije (štedljivosti) - no imaju izrazito veliku važnost u izgradnji teorija i dolaženju do spoaznaja.
Razlozi potiskivanja uporabe posredujućih varijabli u psihologiji sažeta u tri osnovna prigovora (takvoj vrsti operacionalizma):
Slabija mogućnost uopćavanja
Koliko operacionalizam doprinosi jednoznačnosti i empirijskoj utemeljenosti toliko istodobno prijeći svako uopćavanje.
pr. ako definiramo tjeskobnost jednim mjernim instrumentom, ona neće biti istovjetna tjeskobnosti definiranoj drugim mjernim instrumentom - konstrukt tjeskobnosti se time lomi i dovodi do gubljenja moći apstrahiranja i podvođenja pod općevažeća načela i zakone - pokazuje da imamo onoliko konstrukata koliko i operacija kojima ih definiramo, zbog toga je važno da svi pojmovi sadrže određenu količinu hipotetičkog koja bi okupljala ponešto različite operacionalizacije
hipotetički konstrukti dopuštaju takvošto jer se pretpostavlja de se neka osobina može očitovati na različite načine.
Nemogućnost potpune operacionalizacije svih pojmova
Ovaj prigovor je više vezan za poteškoće operacionalizacije složenijih i apstraktnijih pojmova - njih je teško svesti na pojavne pokazatelje
teško je zamisliti posredujuće varijable pojmova poput ličnosti ili motivacije koji zbog svoje apstraktnosti i općenitosti uključuju u sebe niz drugih konstrukata niže razine općenitosti
Ograničavanje znanstvenog napredovanja
Ovaj prigovor se donekle veže za prvi prigovor - bez obzira na pozitivne učinke operacionalizacije, njome usporava znanost u napredovanju, sprječavajući ju u njenoj glavnoj funkciji odnosno usmjeravanju istraživanja.
hipotetičnost i neizvjesnost tjeraju znanost unaprijed (jer ako nema nesigurnosti i nagađanja - nema niti potrebe za daljnjim istraživanjem)
Posredujuća varijabla je posve određena podražajem prije i odgovorom koji uslijedi
pr. tako tjeskobnost možemo odrediti kao varijablu koja posreduje ispitnoj situaciji i rezultati na ljestvici tjeskobe
Hipotetički konstrukti nisu u potpunosti svedivi na podražaj i odgovor
pr. tjeskobnost se može shvatiti kao snaga vegetativnog živčanog sustava u kojoj ranije spomenuti podražaj i odgovor sudjeluju samo ako dio njezina određenja
Niz filozofa uputio je kritiku tom razgraničenju opaženih i teorijskih pojmova, s obzirom na njihovu tvrdnju da ne postoji opaženi pojmovi koji su u potpunosti lišeni teorijskih pretpostvaki.
Hipotetički konstrukti su korisniji u početnim stadijima istraživanja kada je usmjeravanje istraživanja važnije od preciznosti nalaza. Kasnije, u razvijenim fazama istraživanja, posredujuće varijable mogu se pokazati boljim izborom jer nude jednoznačne rezultate.
Hipoteze su nepotvrđene tvrdnje, pretpostavke ili provizorna tumačenja odnosa između iskustvenih podataka ili teorijskih konstrukata.
Najvažnije sredstvo kojim se usmjerava proces izgradnje teorije.
Temeljna zadaća hipoteze je usmjeravanje istraživanja.
Pojam hipoteze blizak je pojmu teorije
i jedno i drugo obilježeni su nagađanjem i pretpostvaljanjem nečega što još nije u potpunosti dokazano, ali je dovoljno vjerojatno da bi moglo biti točno
dok je hipoteza specifična pretpostavka vezana uz određeno istraživanje, teorija je mnogo šire i obuhvaća niz međusobno isprepletenih pretpostavki organiziranih u cjelinu
Teorija u pravilu posjeduje veći stupanj dokazanosti i veću obuhvatnost od hipoteze.
Iskustveno utemeljene opće tvrdnje koje govore o odnosima među istraživanim pojavama.
ili još jednostavnije = empirijsko uopćavanje koje se prihvaća kao točno.
Kaplan nalaže da je ishod svakog istraživanja ili pojedinačan ili općenit
ako je ishod pojedinačan onda to znači da smo uspjeli utvrditi činjenice
ako je ishod općenit onda se uspio uspostaviti znanstveni zakon
Otkrivanje zakona jedna je od osnovnih zadaća znanosti jer znanost pretpostavlja determinističku narav stvarnosti pokretane upravo prirodnim zakonima.
Idealno, zakoni: a) opisuju općenite pravilnosti koje se odnose na sve slučajeve ispitivane pojave te b) opisuju povezanost u smislu uzročnosti.
najčešće se opisuje tek neka relacijska veza koja pokazuje vjerojatnost pojavljivanja jedne varijable pod uvjetom pojave druge
⭑ Zakoni predstavljaju odgovarajuća uopćavanja izvedena na temelju iskustvenih podataka
Takvo određenje se donekle preklapa sa pojmom teorije - razlika u stupnju hipotetičnosti
Teorije su u većoj mjeri hipotetične i spekulativne jer ne počivaju u tolikoj mjeri na empirijskoj građi.
U zakonima su konstrukti definirani operacionalno, odnosno potpuno su ili uglavnom svedivi na opažane pokazatelje - veze među konstruktima empirijski dokazane
Jedan zakon može tumačiti mnoštvo različitih teorija - te zakoni mogu postojati neovisno o teorijama, dok je obrnuto isključeno jer zakon koji opovrgava teoriju ozbiljan je razlog za njeno odbacivanje ili preinačenje.
Jedno od temeljnih zadaća teorije jeste pružiti objašnjenje istraživanih pojava
razlikuje se od objašnjenja da se razjasni neki pojam - semantičko objašnjenje (određuje smisao neke riječi ili pojma)
znanstvena objašnjenja trebala bi osigurati razumijevanje neke pojave otkrivajući zakonitosti i mehanizme na kojima počiva.
Dva tipa znanstvenog objašnjenja:
uopćavajuće znanstveno objašnjenje - nastoji neke pojave podvesti pod opći zakon ili pravilo
strukturalno znanstveno objašnjenje - nastoji otkriti uzroke neke pojave
U svakom slučaju nadilazi puko opisivanje
opis kazuje samo što se dogodilo, objašnjenje ide korak dalje, nastojeći odgovoriti na pitanje zašto.
Pozitivisti su smatrali da je objašnjavanje nepotrebno držeći ga nečim što nadilazi empirijske podatke te time prelazi granicu između znanosti i metafizike - zbog čega njihova učenja ordeđuje ateoretičnost.
Post-pozitivisti prihvaćaju znanstvena objašnjenja iako u teorije unose primjesu nagađanja.
Znanstveno objašnjenje objedinjuje razloge:
zašto koristimo baš određene konstrukte u teoriji,
koncepcijski okvir povezivanja konstrukata i
logiku predviđanja na osnovi korištenih konstrukata.
⭑ Razlika između teorije i zakona o kojoj se ranije isto govorilo upravo leži u objašnjenju
teorije objašnjavaju, zakoni opisuju
objašnjenja u teoriju unose primjesu nagađanja - teorije su otvorene, nedovršene
Objašnjenju svojstvena barem tri temeljna obilježja:
Djelomičnost – jer uzimaju u obzir tek neke činitelje važne za istraživanu pojavu ➨ koriste se apstraktnim pojmovima
Apstraktno znači da su iz značenja pojma odbačene nevažne karakteristike promatranih objekata
Uvjetnost – jer vrijede samo pod određenim okolnostima.
Približnost – jer su redovito manje ili više neprecizne u odnosu na opažanje i ne omogućuju posve točno predviđanje zbog generalnosti predviđanja koja povezuju manji broj konstrukata.
zbog toga znanstvena objašnjenja nisu dovoljna za potpuno određenje izučavane pojave ➨ ograničene su na uski spektar situacija i zamjenjive su drugim objašnjenjima ili teorijama.
U psihologiji se razlikuju dvije vrste objašnjenja:
reduktivno - sastoji se u svođenju predmeta izučavane pojave na osnovnije, temeljnije razine opisa
vrijednost kojoj treba težiti
počiva na pretpostavci da je moguće svesti objašnjenja iz jedne znanosti na objašnjenja iz druge znanosti
konstruktivno - objašnjenja u kojima se istraživane pojave opisuju podjednako složenim konstruktima (nalaze se na istoj razini općenitosti)
treba koristiti oba pristupa - shvatati ih nadopunjujućim, a ne međusobno isključujućim
Teoriju možemo shvatiti kao hijerarhijski ustrojenu tvorevinu koja u konačnici počiva na empirijskim podacima, ali ona nije u potpunosti svediva na te podatke ➨ isti podaci mogu biti mogu biti osnova za nastanak više različitih teorija.
Konstrukti kao temeljne strukturalne jedinice imaju važnu ulogu jer omogućuju uopćavanje i apstrakciju
veze među konstruktima se propisuju u obliku hipoteza koje usmjeravaju naša istraživanja (ciljevi teorije)
Dodatna orijentacijska sredstva koja se koriste u teorijama su ranije utvrđeni zakoni
u prirodnim znanostima teorija uobičajeno tumači te zakone
u društvenim, znanostima i psihologiji dobro utvrđeni zakoni su rijetki zbog čega teorijama ostaje puno slobode
U Shematskom prikazu strukture znanstvene teorije vidimo da hijerarhijski više razine predstavljaju i višu razinu apstrakcije, veći stupanj nagađanja, nesigurnosti i hipotetičnosti.
U empirijskim podacima nema hipotetičnosti ➨ konstrukti i zakoni sadrže u manjem opsegu ➨ u hipotezama i objašnjenjima suštinski i naglašeno prisutno
Prvu razinu u prikazu čine opažena ponašanja ➨ Konstrukti opisuju povezanost među njima ➨ Zakoni uopćavaju povezanosti među konstruktima ➨ hipoteza i objašnjenje uspostavljaju logički smisleno tumačenje uočene zakonitosti
Različite teorije mogu ponuditi različita objašnjenja istih zakona i podataka
Teorije imaju veliku važnost s obzirom da svojom organizacijom činjenica i zakona upravljaju znanost u određenom smjeru. Iste podatke mogu tumačiti različite, nerijetko i posve suprotstavljene teorije.
Zbog toga je važno prepoznati karakteristike koje podižu jednu teoriju iznad drugih.
Dobra teorija bi trebala moći udovoljiti: a) sadržajnim i b) formalnim kriterijima ➨ iako vrijednost neke teorije nije predmet službene odluke nego najčešće osobne procjene
u svakom trenutuku dio znanstvenika prihvaća jedne a odbacuje druge, dok drugi dio znanstvenika radi obrnuto
kriteriji pružaju stoga tek osnovna mjerila za procjenjivanje teorija
U slučaju da dvije teorije tumače istu pojavu, prikloniti ćemo se onoj koja to radi na znanstveno prihvatljiviji način koji je prikazan u tim kriterijima.
Sadržajni kriteriji proizlaze iz temeljne postavke znanosti da teorija mora biti u skladu s empirijskim činjenicama.
Činjenična zasnovanost / utemeljenost ili načelo korespodencije
Načelo korespondencije: što je veći broj iskustvenih pokazatelja i znanstvenih zakona (činjenica) u skladu s predviđanjima neke teorije, to je vjerojatnije da je ona točna (Kaplan, 1964.)
jer se očekuje da priroda korespondira sa stvarnošću
također podrazumijeva da dobra teorija u sebe uključi i otprije poznate zakone koji vrijede u izučavanom području
ako empirijski zakon ne ide u prilog teoriji ➨ ne možemo reći da je činjenično utemeljena niti da odgovara stvarnosti koju nastoji protumačiti
Teoriju koja nije utemeljena na činjenicama ne može smatrati znanstvenom
činjenična utemeljenost razlikuje znanost od metafizike
Niti jedna teorija se ne može ispitati u potpunosti
potvrda teorije uvijek je djelomična ➨ otvara mogućnost promjenama
Usklađenost s drugim teorijama
Teorija, bi, u određenoj mjeri, morala biti usklađena s drugim teorijama koje potkrepljuje činjenična građa
ne znači da mora počivati na slaganju sa drugim teorijama
Usklađenost s drugim teorijama povezana je s formalnim principima parsimonije jer ne uvodimo različita objašnjenja istih pojava u teorijama iz dodirnih područja
Usklađenost s drugim teorijama kao kriterij valjanosti koristi se samo onda kada se radi o teorijama različitog stupnja općenitosti zbog kojega nisu međusobno suprotstavljene
usklađenost s drugim teorijama je tek sekundarno mjerilo kvalitete
Jednostavnost
Načelo jednostavnosti (kanon štednje, zakonom parsimonije), sadržano je još u naučavanju skolastičkog filozofa Williama od Ockhama (1284-1347)
kazuje da bi svaki problem trebalo svesti na temeljne i najjednostavnije postavke - Ockhamova oštrica
Neka je teorija jednostavna ako malim brojem temeljnih načela objašnjava cjelokupnu raznovrsnost pojava iz domene kojom se bavi.
Neke teorije su najjednostavnije moguće, ali to ne znači da su istinski jednostavne - neke pojave su toliko složene da je nemoguće ih objasniti u potpunosti jednostavnim objašnjenjima
pr. klasična bihevioristička paradigma se temelji na jako jednostavnoj paradigmi ➨ Podražaj - Odgovor. No zbog nemogućnosti utvrđivanja izravnih veza između podražaja i odgovora unosi se posredujuća varijabla - čineći odnos složenijim. Premda je prva jednadžba jednostavnija, nije se održala radi nemogućnosti da valjano s njome protumačimo ponašanje
Uvijek kada se jednostavnija teorija zamjenjuje složenijom treba dokazati da je ova druga zaista potrebna i nužna - kako ne bi platili to sa velikom nepreciznosti u predviđanju ili nemogućnosti tumačenja.
Jednostavnost stoga valja ocjenjivati sa ranije uspostavljenim načelima
Popper smatra da je jednostavniju teoriju lakše opovrgnuti.
Morganov kanon štednje, proširuje zakon parsimonije na objašnjenja evolucijskih razlika, prema kojem neko ponašanje ne treba tumačiti sposobnostima što se susreću na evolucijski višoj razini ako ih je moguće objasniti onima s evolucijski niže razine.
(Logička) Dosljednost
Kako bi teorija bila dosljedna potrebno je izbjegavati unutarnja proturječja
ako teorija nije dosljedna i sadrži unutarnja proturječja, teško je naći izvode na temelju kojih bi bila testirana
pr. pretpostavimo li da će se osoba A prema osobi B ponijeti agresivno možemo to provjeriti promatrajući susret tih osoba, ali ako pretpostavimo da se agresivnost može pojaviti u prikrivenom obliku također (pretjerana ljubaznost) tu tvrdnju nije moguće provjeriti - teorija ostaje nedosljedna jer dopušta posve različita ponašanja u istoj situaciji
takvoj teoriji bi se mogla zamjeriti i neoborivost ❋
Preciznost predviđanja
Teorije koje precizno predviđaju događaje smatraju se boljima od onih čija su predviđanja odveć općenita.
Preciznost u predviđanju je od velike važnosti prilikom testiranja teorija + činjenica da donosi veliku praktičnu vrijednost.
Zbog složenosti pojava koje su proučavaju u psihologiji - teorijska predviđanja nisu posve precizna.
Preciznost se poklapa sa načelom korespondencije jer podrazumijeva da teorija posjeduje veću podršku empirijskih pokazatelja.
predviđanje je tim bolje što smo teorijom obuhvatili više stvarnih uzroka
dodavanjem prediktorskih varijabli popravlja prognozu i smanjuje grešku
sam pojam greške, kao veličine odstupanja od prognozirane vrijednosti, vezuje se uz djelovanje velikog broja neprepoznatih uzročnika koji nisu uzeti u obzir
Obuhvatnost
S obzirom da znanost teži objasniti pojave u što širem opsegu i na što općenitiji način - obuhvatnost je važna karakteristika.
Očituje se u mogućnosti teorije da objasni velik broj različitih pojava iz neke domene
ukazuje na snagu i univerzalnost pravila što ih neka teorija propisuje
pruža široku mogućnost provjere ispravnosti iz njie proizašlih predviđanja
uske teorije (one koje objašnjavaju jednu specifičnu stvar) redovito posjeduju ograničenu ili dvojbenu znanstvenu vrijednost
Mogućnost provjere
Jedan od najvažnijih kriterija - jer bez toga teorije ostaju samo u domeni nagađanja, a njihovu stvarnu vrijednost bilo bi teško ocijeniti.
Mnoge teorije u trenutku nastanka lišene su mogućnosti cjelovite provjere radi nedostatka metodoloških pristupa.
Mogućnost obaranja
❋Teorija koja se ne može oboriti, nema znanstvenu vrijednost.
Teorija je neoboriva kad iz nje ne proizlaze jasna predviđanja o pojavama koje nastoji protumačiti
to se obično događa s teorijama koje su:
pretjerano uopćene ili apstraktne,
neprecizne i neodređene ili su
metafizičkog karaktera odnosno nepovjerljive iskustvom
u svakom slučaju teorije olakšavaju dolaženje do potvrdnih nalaza - priječeći istodobno opovrgavajuće nalaze
Teorija bi trebala pružiti uvjerljivo objašnjenje pojmova kojih se dotiče.
Ono na čemu u konačnici počiva jesu empirijski podaci ➨ ali ne mora
empirijski podaci mogu biti polazna točka u građenju teorija, ali često služe kao alat iskustvene provjere racionalno domišljenih modela.
Marx razlikuje 4 načina dolaženja do teorije s obzirom na smjer povezanosti između pojmovne (teorijske) i iskustvene razine (podataka) ➨ radi se o idealnim tipovima koji se rijetko susreću u znanstvenoj praksi ➨ ali pomažu pri osiguravanju preglednosti i jasnoće
(Odnos empirijskih podataka i njihove teorijske nadogradnje)
Model - pojmovna analogija koja nalaže empirijsko istraživanje
reprezentacija nekog aspekta složenog događaja, struktura ili sustava putem simbola koji nalikuju pojavama u odnosu na koje se služe modeli
pr. - “hidraulička” koncepcija agresivnosti - koja nalaže da do agresivnosti dolazi nakon što nagomilana energija prijeđe određene okvire = agresivnost se poput vode koja skuplja u zatvorenoj posudi, kada se ta energija (agresivnost) dovoljno nagomila, stvara pritisak ➨ kada pritisak postane prevelik, voda mora izaći van, čak i ako nema posebnog razloga izvana. Slično, osoba će ispoljiti agresivnost kada unutarnji pritisak postane prevelik, bez obzira na vanjske okolnosti.
Ova analogija pomaže da shvatimo kako agresivnost nije uvijek rezultat vanjskih događaja, već može biti rezultat
funkcija modela kreće se od ilustracijske do interpretacijske
smjer povezanosti između pojmovne (teorijske) i iskustvene razine (podataka) govori kako utjecaj ide isključivo od modela prema podacima (pojmovna prema iskustvenoj razini) ➨ istraživanje se provodi tako da se testiraju pretpostavke proizašle na temelju korištenog modela
ograničene su važnosti u izgradnji teorije te se najčešće za veće razumijevanje naknadno trebaju proširiti deduktivnim putem
Deduktivna teorija - proizlazi od manjeg broja logički domišljenih općih načela, iz kojih se dalje izvode ona manje općenita s namjerom da se u konačnici objasni svaki pojedinačni slučaj
počiva na nizu logički izvedenih zakona, pri čemu je naglasak na pojmovnoj strukturi i njezinoj održivosti
u užem smislu = teorija nastala ovim putem podrazumijeva skromniju empirijsku utemeljenost i snažnu usmjerenost na stvaranje ustrojenog sustava međusobno isprepletenih zakona koji potiču iz manjeg broja općih pravila
iskustveni podaci nemaju veliku ulogu u izgradnji teorije, ali postoji naglašena potreba empirijske provjere teorijske razine
svaka razumna teorija zasnovana je na empirijskim podacima i podložna je modifikacijama nakon provjere
Izgradnja teorije koja se u potpunosti ili većinski temelji na dedukciji nekih općih načela nije preporučljiva jer takva empirijski slabo utemeljena teorija rijetko može pružiti veliku spoznajnu dobit
+ može istraživača učiniti slijepim za drugačije viđenje pojava i usporiti razvoj znanstvenog područja
Induktivna teorija - osnovni naglasak na podatke
teorija nastala ovim putem sastoji se u povezivanju empirijski potvrđenih veza među pojavama u pravila i zakone
s obzirom da izbjegava zaključivanje i deduktivnu logiku - takav pristup je ateoretičan
najpoznatiji zagovornik takvog pristupa je bio Skinner koji je tvrdio kako teorije koje sadrže elemente nagađanja u psihologiji nisu potrebne niti poželjne
jednako problematičan kao i deduktivni pristup
prividna lišenost nagađanja ogleda se u činjenici da svi se rukovodimo nagađanjem prilikom izbora problema i istraživačkog nacrta
izbjegavajući zaključivanje i zaključke ograničava istraživača na gole činjenice - što je poprilično neučinkovit način spoznavanja
nagađanje i pretpostavke ne daju potpunu sigurnost, ali olakšavaju i ubrzavaju stjecanje spoznaja
Funkcionalna teorija - u najvećoj mjeri potiče neprestanu razmjenu između pojmovne razine i podataka
najbolja ravnoteža između deduktivnog i induktivnog pristupa, jer zadržava snažno uporište u pojmovnoj i teorijskog razini kao sredstvu usmjerivanja istraživanja
tip teorije koji je usmjeren prema problemu (deduktivni usmjereni na sebe) - zbog toga su u svom opsegu uže
funkcionalno priznaju nagađanje i hipotetičnost kako bi ubrzale proces stjecanja spoznaja (za razliku od induktvinih teorija)
tipično za suvremenu psihologiju
Postoje i istraživanja koja ne polaze od određenog teorijskog modela - riječ je o primjenjenim, akcijskim i evaluacijskim istraživanjima koja se u pravilu usredotočuju na izdvojeni problem, bez želje za njegovom teorijskom razradom.
Odnos teorije i istraživanja u praksi je po svojim obilježjima najbliži funkcionalnom pristupu izgradnje teorije.
Znanstveni rad odlikuje se neprekidnim prožimanjem istraživanja (prikupljanja empirijske građe) i teorija (misaonog uobličavanja činjenica)
takvo se prepletanje odvija prema zakonitostima koje najbolji opisuje spiralni model izmjene induktivnog i deduktivnog pristupa (insipirisao induktivno - hipotetičkom - deduktivnom spiralom od Cattella)
u njemu se neprekidno izmjenjuju izgrađivanje i testiranje teorija
.
Induktivna metoda (zaključivanje od pojedinačnog ka općem) - u pravilu početak znanstvenog rada
primjenjuje se kada god je neko pitanje malo istraženo ili skroz zapostavljeno
kroz nju se bilježe činjenice i utvrđuju zakoni prema kojima se pojavljuju
Početak života svake teorije
pr. Eysenckovo istraživanje ličnosti započelo je sa prikupljanjem podataka o velikom broju osoba i prepoznavanja dviju temeljnih dimenzija ličnosti: ekstraverzija prema introverziji i neurotičnosti prema emocionalnoj stabilnosti.
Nakon oblikovanja teorije koristimo se deduktivnom metodom kako bi ispitali postavljenu teoriju - vadeći iz nje implikacije i izvode kako bi se provjerila njena održivost
početni korak je proučavanje teorije tako da uspijemo dobiti njene implikacije i izvode ➨ potom oblikujemo implikacije u pretpostavke koje mogu biti empirijski provjerljive
ako provjera pokaže ispravnost pretpostavki teorija se potvrđuje, a u suprotnom se modificira ili odbacuje
Ponekada prilikom testiranja teorije nailazimo na prepreke
složene i sveobuhvatne teorije proizvode jako puno pretpostavki - gdje jedan opovrgavajući dokaz nije dovoljan za rušenje cijele teorije
nekada teorija pretpostavlja izrazito složen odnos elemenata na kojima počiva zbog čega ju je teško provjeriti
Izgradnja teorije rijetko slijedi sve idealne korake te kao svaka uopćena ilustracija ima svoju didaktičku vrijednost i znači racionalnu rekonstrukciju nečega što je nastalo na posve drugačiji način.
Herbert Feigl argumentira da je takva rekonstrukcija postupak bez prevelike veze sa stvarnim stvaralačkim procesom
često je empirijsko istraživanje tek drugi korak u izgradnji teorije, a prvi je ideja na temelju vlastite intuicije ili nesustavnog opažanja.
Znanstveni rad se odvija u neprekidnoj razmjeni između teorija i istraživanja
jedno bez drugoga ne može dovesti do značajnih postignuća
teorija bez istraživanja je samo nagađanje, a istraživanja bez teorije su slijepi empirizam koji ne vodi daleko
Istraživanja moraju imati: cilj, teorijsko opravdanje i relevantne probleme kojima se bave
teorija tu koristi u organizaciji empirijske građe, tumačenju postojećih činjenica i usmjeravanju istraživanja u određenom području
istraživanja služe za oblikovanje teorija i pridonose njihovom mijenjaju, modificiranju i neprekidno provjeravanju
Jedno od najšire prihvaćenih gledišta o tome kako znanost napreduje uspostavio je Thomas Kuhn
to gledište ukazuje na važnost odnosa teorije i istraživanja za napredak znanosti
razlikuje normalnu znanost - utemeljenu na prethodnim znanstvenim postignućima od znanstvene revolucije - koja naglo promijeni dominantnu istraživačku paradigmu
Normalna znanost je uglavnom rutinska provjera dominantne teorije (koja je dominantna radi većinske prihvaćenosti takvog teorijskog modela) u bilo kojem trenutku u povijesti
no modeli nisu nikada u potpunosti savršeni - tako da se fokusiramo na nadopunjavanje i nadograđivanju teorije
Kada postojeći model postane preuzak za nadolazeće spoznaje tada dolazi do revolucije koja iz temelja mijenja model
Znanstvena revolucija = nagli razvoj suparničke paradigme
Proces dobacivanja dominantne znanstvene paradigme započinje sa njenom provjerom
empirijske provjere različitih izvoda teorija često pokažu određenja odstupanja (anomalije)
anomalije postaju sve češće kako istraživanja nastave napredovati
u određenom trenutku se pojavi suparnička teorija koja izučavane pojave tumači na sasvim drugačiji način
Znanstvene revolucije su iznimno rijetke, te se većinski bavimo normalnom znanošću.
Istraživačke pristupe moguće je kategorizirati prema tri osnovna načela:
temeljna (fundamentalna) i primijenjena istraživanja
nomotetska i idiografska istraživanja
kvantitativna i kvalitativna istraživanja
Temeljna i primijenjena istraživanja
Temeljni istraživački pristup bavi se prikupljanjem spoznaja o nekom problemu koji nije izravno primjenjiv niti praktično iskoristiv
postignuća u tom području su spoznajne naravi
Primijenjena se istraživanja bave problemima čije rješenje donosi neku neposrednu praktičnu korist
nadovezuju se na temeljnu znanost - koja također biva nadograđivana nalazima primijenjenih istraživanja (neizravna potvrda izvora i pretpostavki što potječu od neke teorije - svjedočeći o njezinoj praktičnoj upotrebljivosti)
pr. područje istraživanja stavova u psihologiji ima široku praktičnu primjenu u marketinškim istraživanjima, predizbornim istraživanjima javnog mnijenja i sl.
Primjenjena i temeljna istraživanja dijele iste istraživačke alate i ne može se govoriti o metodama koje isključivo koristi samo jedna od njih
međutim neke metode prilagođene su praktičnim problemima, dok su druge više prikladne za temeljni istraživački pristup
Nomotetska i idiografska istraživanja
Ciljevi nomotetskog istraživanja sastoje se u uspostavljanju širokih uopćavanja i zakona koji vrijede za populaciju u cjelini
uobičajeno je stoga da se temelje na ispitivanju velikog broja ljudi i statističkoj obradi dobivenih podataka
zainteresiran je poglavito za zajednička obilježja svih pripadnika ispitivane populacije (postoji svijest o razlikama pojedinca, ali su usmjerena na traženje sličnosti.
Idiografska istraživanja počivaju na izučavanju pojedinca i naglašavanju njegove jedinstvenosti
nomotetski pristup ponekad nedovoljan za spoznavanje pojedinca, stoga se idiografski pristup može koristiti kao njegova nadopuna (Allport)
zbog toga je pogodan ponajprije u kliničkim uvjetima
Većina istraživačkih metoda prilagođena je nomotetskom istraživanju - temeljna istraživačka metoda idiografskog pristupa je studija slučaja.
Kvantitativna i kvalitativna istraživanja
Podjela na kvantitativna i kvalitativna istraživanja se većinski preklapa sa podjelom na nomotetska i idiografska istraživanja.
Kvantitativna istraživanja su ona koja pružaju brojčani opis pojave redovito putem statističke analize i sažimanja izvornih podataka.
dominira psihologijom, a kvalitativni se pristup koristi kao njegova nadopuna
Kvalitativna istraživanja nude dublji, ali posve kvalitativan (nenumerički) opis pojave koju istražuju
što je pogodno za idiografska istraživanja - poput studije slučaja
mogu nekada dovesti i do netočni zaključaka ako se koriste sama za sebe - osim toga ponekad površno opisuju istraživanu pojavu
stoga se često koriste kao početni korak u upoznavanju i definiranju problema ili kao nadopuna kvantitativnih istraživanja
pomažu istraživaču da se usmjeri na ono što valja ispitati
nalazi su sadržajniji od onih dobivenih kvantitativnim istraživanjem, ali su često i osobni, pa bez kasnije statističke potvrde imaju ograničenu vrijednost
u novije vrijeme sve veći značaj radi znanstvenog zanimanja za osobno iskustvo ispitanika
Podjela istraživačkih metoda
Metode u ovoj podjeli poredane su od onih koje nude manju moć zaključivanja prema metodama veće snage
iako se neće svi složiti sa tom raspodjelom (jer prema nekima kvalitativne metode nude dublje razumijevanje)
Pojam razumijevanja u ovom slučaju korišten je kao mogućnost spoznavanja jedinstvenog uzroka neke pojave koji se može primijeniti na cjelokupnu populaciju
kvalitativne metode nude razumijevanje pojava isključivo na pojedinačnim slučajevima ili manjim skupinama srodnih pojedinaca
Klasifikacija istraživačkih metoda
Mnogi problemi u društvenim znanostima ne mogu se ispitati eksperimentalnim istraživanjima zbog nemogućnosti manipulacije varijablama - razumijevanje tih pojava dobivamo putem neeksperimentalnih metoda
korelacijska istraživanja ponekad nude jednako vrijedne nalaze (osobito kada je nadopunjena drugim metodama)
Najbolji način istraživanja = korištenje što većeg broja međusobno komplementarnih metoda
Teorija kao simbolički model ➨
Opažanjem i uočavanjem podudaranja u obilježjima prepoznajemo pravilnosti u empirijskim činjenicama.
Kad uočimo neku pravilnost, prikupljamo nove empirijske činjenice tražeći nove objekte spoznaje i provjeravajući jesu li se obilježja podudarala kod novih „slučajeva”.
Naše zadovoljstvo zaključkom (koji u privatnom životu izvodimo već na osnovi jednog slučaja) ne staje kad nađemo nekoliko ponavljanja pravilnosti koju smo uočili.
Nakon što utvrdimo dovoljan broj puta uočenu pravilnost u obilježjima riječima opisujemo pravilnost.
Izgradnja teorije podrazumijeva i objašnjenje zašto nastaje uočena pravilnost – najčešće imenovanjem hipotetskog konstrukta koje objedinjuje činjenice koje smo objasnili, ali i pretpostavlja i druga obilježja koja bi mogla biti povezana s tim hipotetskom konstruktom.
Objekt spoznaje = neki objekt koji ima više svojstava kod kojeg promatramo dio svojstava od našeg interesa.
mogu biti:
fizički objekti (vrsta predmeta),
žive jedinke (npr. ljudi, mačke, bukve, jaglaci, rodilje, studenti),
definirani objekti koji nemaju fizičku egzistenciju nego skup relacijskih karakteristika (npr. obitelj, volonterska skupina, radna organizacija, internetska aplikacija za socijalno umrežavanje)...
Objekt spoznaje je cijela skupina istovrsnih objekata koja se sastoji od jedinki, pojedinačnih primjeraka objekata iste vrste.
Svaki objekt spoznaje istog tipa ima niz obilježja, svojstava koja su u manjoj ili većoj mjeri prisutna kod svake jedinke takve vrste.
Cilj empirijske spoznaje nije pojedinačna jedinka, već opća pravilnost koja je prisutna kod svih jedinki skupine.
Naš cilj u empirijskom prikupljanju činjenica je utvrditi stanja svojstava pojedinih jedinki koje smo zahvatili našim prikupljanjem činjenica.
Utvrđivanje stanja više svojstava kod iste jedinke i ponavljanje tog procesa na drugim jedinkama može nas dovesti do uočavanja da se neka svojstva podudaraju.
Što je podudarnost?
Ako imamo dva svojstva koja smo proučavali kod svake jedinke možda one jedinke koje imaju malo jednog svojstva imaju i malo drugog svojstva, a jedinke koje imaju više prvog svojstva imaju i više drugog svojstva.
Uočene podudarnosti se mogu definirati kao pravilnost u verbalnom obliku (pravilo opisano riječima).
Konstrukt (hipotetski konstrukt) povezanost svojstava tumači na generalnijem obliku pretpostavljajući opće pojmove (pretpostavljanje=hipotetiziranje) kojima se može protumačiti pravilnost među činjenicama.
Dakle, hipotetski konstrukt je pojmovni oblik većeg stupnja općenitosti kojim opisujemo veze među svojstvima.
Veća razina općenitosti podrazumijeva da smo:
odbacili neka nevažna svojstva jedinki (apstrakcija, najčešće odbacujem svojstva koja ne odgovaraju pravilnosti koje slijedimo u drugim svojstvima),
povezali neka svojstva u skup istovrsnih informacija koje upućuju na stanje konstrukta (podudarna svojstva) i pravilnosti u odnosima s drugim svojstvima opisali kao odnos prema drugim konstruktima.
Ako su svojstva jedinki podudarna, kako znamo da pripadaju istom, a kako da pripadaju različitim konstruktima?
Kriterij razdvajanja svojstava u različite konstrukte je „naše” (znanstveno) objašnjenje – u nekim slučajevima nije jednostavno, i teško je objašnjivo povezati sva podudarna svojstva u isti konstrukt.
Tada podudarnosti prenosimo na odnose među konstruktima – takvu pravilnost odnosa nazivamo hipoteza.
Teorija objašnjava i zašto pojedini hipotetski konstrukti objedinjuju neka pojavna svojstva u svojem značenju (sve je na razini pretpostavljenog postojanja tog konstrukta), te zašto se podudara s drugim konstruktima.
Objašnjenje treba biti na takvoj razini razumljivosti da znanstveni model mora biti prihvatljiv razumu i jednostavan za primjenu u novim situacijama (parsimonija i logička dosljednost).
Primjer – konstrukti spola
Objekt spoznaje? ---- ljudska jedinka
Svojstva: pamet, brzina kretanja, visina, govorljivost, grudi, bokovi, rast grubih dlačica na licu, mišići, zaobljenost zbog masnog tkiva, menstruacija, poštenje, spretno kuhanje…
Svojstva koja povezujem u konstrukt spola: pamet, brzina kretanja, visina, govorljivost, grudi, bokovi, rast grubih dlačica na licu, mišići, zaobljenost zbog masnog tkiva, menstruacija, poštenje, spretno kuhanje…
Odbacio sam neka svojstva jer se ne uklapaju u objašnjenje tjelesnih razlika i zamišljanja da se radi o razlici organskog funkcioniranja ljudskih jedinki.
Odbacio sam neka svojstva jer nisu (dovoljno) dosljedna u raspoznavanju stanja konstrukta spola kod pojedinih jedinki, tj. dovode me do pogrešnog zaključka o stanju konstrukta kod nove jedinke ako ih primijenim.
Svojstva koja su mi indikativna za konstrukt (mogu se na njih osloniti kao pokazatelj konstrukta) nazivam indikatorima.
Hipoteza: U tradicionalnim društvima su spol i rodne uloge visoko povezane.
Pretpostavljene povezanosti između tjelesnih karakteristika i drugih karakteristika koje se ne smatraju tjelesnima dovode do očekivanja da će za žene biti očekivana drugačija društvena uloga od društvene uloge muškarca.
Spol i snaga (Muškarci su snažniji od žena)
Provjera teorije
✪Znanstvenu teoriju, koja se ionako temelji na iskustvenim činjenicama, provjeravamo da bismo uklonili pogrešna tumačenja poznatih činjenica.
Zašto bi teorija mogla biti pogrešna:
Zbog selekcije činjenica koje vode krivom zaključku
Zbog pristranosti autora koji nameće teorijsko tumačenje mimo empirijskih činjenica
Empirijska provjera teorije je organizirano i sustavno prikupljanje empirijskih (iskustvenih) činjenica koje bi mogle poslužiti za provjeru ili opovrgavanje teorije – tj. njenih tumačenja ili predviđana (načelo činjenične utemeljenosti).
Da bismo mogli provjeriti teoriju:
morali bi definirati jasna predviđanja koja proizlaze iz teorije (preciznost predviđanja)
definirati proceduru kojom neupitno dovodimo u kušnju teorijska predviđanja (mogućnost provjere)
imati vjerojatna oba ishoda empirijske provjere: i potvrđivanje i opovrgavanje teorijskog predviđanja (oborivost)
Izdvajanjem ideje za empirijsku provjeru definiramo:
Problem istraživanja – Pitanje o odnosu dva konstrukta iz domene neke teorije.
generalno usmjerenje našeg istraživačkog postupka koje se može postaviti u obliku pitanja ili izrečene namjere istraživanja.
Hipotezu istraživanja – Odgovor na problem istraživanja koji proizlazi iz teorije (bez poznavanja empirijskih činjenica).
predstavlja odgovor na postavljeno istraživačko pitanje koji smo dali na osnovi relacija opisanih u teoriji.
Primjer:
Problem (pitanje na koje postoji odgovor u teoriji, ali ga želimo provjeriti novim prikupljanjem
empirijskih činjenica) = Iskazuju li osobe s jasnom slikom o svom identitetu veći stupanj tolerancije prema osobama iz drugih kultura?
Hipoteza (odgovor na osnovi tumačenja teorije) = Osobe s jasnom slikom svojeg identiteta iskazuju veću toleranciju prema osobama iz drugih kultura.
TEORIJA ➨ HIPOTEZA IZ TEORIJE ➨ ISTRAŽIVAČKI PROBLEM ➨ HIPOTEZA ISTRAŽIVANJA
U najširem smislu teorija je skup zamisli o tome što je priroda i kako funkcionira. Sve definicije teorije se svode na određenje teorije kao posebne pojmovne organizacije stvarnosti sa svrhom njezina objašnjenja.
U pravilu, taj se proces odvija svođenjem pojava na simbolički oblik i njihovim sažimanjem u općevažeće zakone.
Za razliku od neposrednog iskustva, teorija je posredna jer znači misaonu razradu činjenične zbilje.
Zbog toga se kaže i da je pojmovna i uopćena ➨ što znači da se odnosi na veliki broj pojedinačnih pojava, ali ni na jednu u cijelosti
Teorija samo jednim svojim dijelom počiva na činjenicama, dok je drugim dijelom hipotetička - odnosno napravljena od pretpostavki
Teorija je istodobno (dvojna priroda):
cilj znanstvenog pregnuća
pokretač njena razvitka
Konačni cilj znanosti ➨ ovladati prirodom
ne bi bilo moguće bez dubokog razumijevanja stvarnosti
u tom aspektu teorije su nezamjenjive - povezuju činjenice i podvode ih pod općevažeće zakonitosti - što pomaže u predviđanju budućih događaja
teorije na ekonomičan način uopćavaju, združuju i pohranjuju podatke prikupljene istraživanjima
teorije = cilj znanosti
Teorija je sredstvo daljnjeg napretka znanosti - zadaća teorije je upravljanje istraživanjima (pored organizacije empirijskog znanja)
Teorija postoji samo dok ju ne zamijene činjenice utvrđene znanstvenim metodama istraživanja
zbog subjektivizma i proizvoljnosti same teorije neki znanstvenici tvrde da teorija nije dio znanosti dok ju ne potvrde empirijski nalazi
Nedostatak iskustvenih spoznaja nadopunjuje se pretpostavkama ➨ tvoreći teorije
izvode takvih teorija moguće je ponovno provjeriti i testirati, čime se ili potvrđuju ili opovrgavaju
bezobzira na to da li se teorija potvrdila ili opovrgnula - prikupljaju se novi empirijski podaci koji služe nadograđivanju postojećih ili stvaranju novih teorija
Teorija je suma našeg iskustva nastalog na promatranju nekog fenomena ➨ Očekujemo da teorija točno tumači fenomen jer je nastala na uvidom u činjenice.
Po toj logici teorija je točna dok ne dokažemo da pogrešno predviđa činjenice.
Da bismo provjerili da li pogrešno tumačimo činjenice izdvojit ćemo neko predviđanje iz teorije i prikupiti empirijske činjenice koje bi mogle poslužiti kao test predviđanja.
Ako smo prikupljenim činjenicama pokazali da teorija netočno ili neprecizno predviđa. Tada kažemo da smo oborili predviđanje teorije.
Tada se trebamo zapitati koje informacije nedostaju da teorija bolje predvidi realnost.
Tada ciljanim prikupljanjima novih činjenica stvaramo osnovu za novu sintezu u obliku nove teorije koja će bolje opisivati realnost
Odnos znanosti i znanstvene teorije?
Teorije objašnjavaju stvarnost
Pomažu nam da shvatimo što se i zašto događa
Pridonose mogućnosti predviđanja i kontrole događaja
Bez obzira na disciplinu, teorija redovito obuhvaća sljedeće elemente:
Konstrukti (hipotetički pojmovi kojima povezujemo empirijske činjenice)
Hipoteze (pretpostavljeni odnosi između konstrukata)
Zakoni (deduktivno provjereni odnosi između konstrukata)
Znanstvena objašnjenja (generalna pretpostavka o svim konstruktima u teoriji koja podrazumijeva opis „prirode” konstrukata i njihovih odnosa)
Konstrukti su temeljne neovisne jedinice koje čine teoriju (Marx)
Konstrukti opisuju empirijske činjenice klasificirajući ih u pretpostavljene pojmove.
Društvene znanosti često se bave istraživanjima konstrukata jer su istinski predmeti istraživanja skriveni.
Konstrukti = znanstveni pojmovi
pojmovi ≠ konstrukt (Marx)
Pojmovi se odnose na skupine pojedinačnih objekata - uključuju manje i više od opaženog (manje jer ne govore ništa više o pojedinačnom, ali i više jer nastoje uključiti sve pojedinačno tvoreći opću kategoriju)
Konstrukti su poseban oblik pojmova - obuhvaćaju objekti koji su sami po sebi apstraktni (što je pojava apstraktnija to je bliže pojmu konstrukta)
Teorije i hipoteze bave se konstruktima zbog potrebe za općenitosti
konstrukti okupljaju mnoštvo međusobno povezanih specifičnih ponašanja ili osobina niže razine općenitosti (pr. ekstraverzija - široki konstrukt iz domene ličnosti koji obuhvaća društvenost, govorljivost, ležernosti…)
omogućuje teorijama višu razinu apstrakcije ➨ ekonomičnost i pokrivanje šireg raspona situacija
O konstruktima zaključujemo posredno, odnosno oni sami nisu podložni izravnom opažanju - istražujemo ih neizravno kroz uporabu različitih pokazatelja
posreduju između izravno opaženih pojava i teorijom pretpostavljenih zakona (predstavljajući simboličku obradu izravno opaženih pojava)
Više konstrukata nam je potrebno kako bismo preciznije predviđali realno ponašanje osoba kojima se bave teorije.
Primjeri konstrukata:
Agresivnost – nasilje prema drugim osobama, bez obzira na njihova obilježja
Rod – definiranje osobe kroz subjektivno doživljavanje sebe u odnosu na tradicionalno shvaćanje biološke i društvene uloge i pozicije spolova
Vrste konstrukata u psihologiji
Kako bi znanstvena teorija ispravno objasnila realnost nužno je da se njena uspješnost u objašnjenju realnosti provjerava prikupljanjem iskustvenih (empirijskih) činjenica.
Verbalni opisi u teorijama u psihologiji često nisu dovoljno precizni da bi jasno pokazali koji podaci ili opažanja iz stvarnog svijeta odgovaraju određenom konstruktu unutar te teorije.
Drugim riječima, kada su teorije opisane samo riječima, može biti teško točno odrediti koje konkretne rezultate istraživanja podržavaju ili proturječe toj teoriji - što ukazuje na izazov u psihologiji, koji je povezivanje apstraktnih ideja s konkretnim i mjerljivim podacima.
U ovom kontekstu, "verbalni karakter" znači da su teorije u psihologiji često opisane riječima, tj. verbalno, a ne nužno matematičkim formulama ili vrlo preciznim definicijama.
Operacionalizacija je određivanje operativnih postupaka kojima prikupljamo empirijske činjenice o nekom konstruktu.
Postoje i posebni postupci kojima se provjerava je li neki postupak mjerenja primjerena empirijska mjera nekog konstrukta (npr. metoda poznatih grupa, divergentna i konvergentna konstruktna valjanost, postupci faktorske analize)
Zahtjev za operacionalizacijom je bio put suprotstavljanja metafizičkom i nejasnom značenju pojmova u znanosti, a sastojao se u zahtjevu da se svaki pojam ili konstrukt definira putem empirijskih pokazatelja (Bridgman, 1927.).
Stoga će za svaki konstrukt trebati definirati koji pokazatelji se mogu koristiti za utvrđivanje stanja u kojem se nalazi neki objekt promatranja u odnosu na taj konstrukt.
Dakle spol, rod i seksualna orijentacija moraju imati divergentne pokazatelje kojima se može empirijski utvrditi stanje konstrukta neovisno o drugim sličnim konstruktima.
Ishodi mjerenja mogu se podudarati, ali ne smiju biti potpuno istovjetni niti podudarni u postupcima empirijskog utvrđivanja stanja.
Drugim riječima, u istraživanju je važno koristiti različite metode i pristupe kako bi se izbjegla pristranost ili pogreške. Ako bi se koristili isti postupci i dobivali identični rezultati, to bi moglo ukazivati na manjak raznolikosti u metodologiji, što može utjecati na valjanost i pouzdanost rezultata.
Primjer: Ako mjerimo stres kod studenata, možemo koristiti različite metode kao što su:
Upitnik o stresu (samoprocjena)
Fiziološke mjere (npr. razina kortizola u slini)
Promatranje ponašanja (npr. učestalost nervoznog ponašanja)
Rezultati tih mjerenja mogu pokazivati slične trendove (npr. visoki rezultati stresa u svim metodama), ali je važno da metode nisu potpuno identične kako bi se osiguralo da je mjerenje sveobuhvatno i točno.
Udovoljavanje zahtjevu za operacionalizaciju kod pojedinih konstrukata je više pitanje stupnja u kojem ih je moguće svesti na pojave dostupne iskustvu
rijetki konstrukti su potpuno operacioni odredivi, a većinu je moguće odrediti tek djelomice
znanost odbacuje samo one koji se odupiru bilo kakvoj operacionalizaciji
Prema stupnju u kojem dopuštaju operacionalizaciju, konstrukte možemo podijeliti na:
posredujuće varijable
hipotetičke konstrukte
Posredujuće (intervenirajuće) varijable
Pojam posredujuće varijable obično se povezuje sa konstruktima čiji se sadržaj posve iscrpljuje navođenjem niza operacija
varijabla koja posreduje ili se umeće između podražaja i odgovora
Prema učenjima klasičnih biheviorista za predviđanje ponašanja dovoljno je samo poznavati podražaj
kasnije su bihevioristi unaprijedili osnovni obrazac P-O (podražaj-odgovor), dodajući posredujuću varijablu koja objašnjava različita ponašanja nakon istog podražaja
kada bismo mogli jednostavno predvidjeti ponašanje na osnovu podražaja ➨ konstrukti i teorije nam ne bi trebali
pr. ako idemo provjeriti koliko bi nekome trebalo da zapamti niz izgovorenih nasumičnih riječi, upratili bismo da bi nakon svakog puta kada bismo ponovili niz dobili nešto bolji odgovor ➨ tako između čitanja kao podražaja sa jedne strane i rastućem broju riječi kao odgovoru s druge, posreduje varijabla koja je broj ponavljanja
Hipotetički konstrukti
Za razliku od posredujućih varijabli koje su u potpunosti određene na temelju vanjskih podražaja i odgovora, odnosno njima definiranih operacijama - hipotetički konstrukti se ne mogu posve izjednačiti sa nizom navedenih operacija (sadrže određeni višak hipotetskog karaktera).
pr. ako bismo broj ponavljanja kao posredujuću varijablu svrstali pod konstrukt učenja te njega definirali kao neurofiziološki proces u mozgu koji omogućuje pamćenje - onda bi govorili o hipotetičkom konstruktu.
Konstrukti koji samo naznačuju empirijsku povezanost
+
pretpostavke o pojavama ili procesima nedostupnim opažanju
Osnovno obilježje hipotetičkih konstrukata jest niža razina operacione valjanosti i narušavanje načela znanstvene parsimonije (štedljivosti) - no imaju izrazito veliku važnost u izgradnji teorija i dolaženju do spoaznaja.
Razlozi potiskivanja uporabe posredujućih varijabli u psihologiji sažeta u tri osnovna prigovora (takvoj vrsti operacionalizma):
Slabija mogućnost uopćavanja
Koliko operacionalizam doprinosi jednoznačnosti i empirijskoj utemeljenosti toliko istodobno prijeći svako uopćavanje.
pr. ako definiramo tjeskobnost jednim mjernim instrumentom, ona neće biti istovjetna tjeskobnosti definiranoj drugim mjernim instrumentom - konstrukt tjeskobnosti se time lomi i dovodi do gubljenja moći apstrahiranja i podvođenja pod općevažeća načela i zakone - pokazuje da imamo onoliko konstrukata koliko i operacija kojima ih definiramo, zbog toga je važno da svi pojmovi sadrže određenu količinu hipotetičkog koja bi okupljala ponešto različite operacionalizacije
hipotetički konstrukti dopuštaju takvošto jer se pretpostavlja de se neka osobina može očitovati na različite načine.
Nemogućnost potpune operacionalizacije svih pojmova
Ovaj prigovor je više vezan za poteškoće operacionalizacije složenijih i apstraktnijih pojmova - njih je teško svesti na pojavne pokazatelje
teško je zamisliti posredujuće varijable pojmova poput ličnosti ili motivacije koji zbog svoje apstraktnosti i općenitosti uključuju u sebe niz drugih konstrukata niže razine općenitosti
Ograničavanje znanstvenog napredovanja
Ovaj prigovor se donekle veže za prvi prigovor - bez obzira na pozitivne učinke operacionalizacije, njome usporava znanost u napredovanju, sprječavajući ju u njenoj glavnoj funkciji odnosno usmjeravanju istraživanja.
hipotetičnost i neizvjesnost tjeraju znanost unaprijed (jer ako nema nesigurnosti i nagađanja - nema niti potrebe za daljnjim istraživanjem)
Posredujuća varijabla je posve određena podražajem prije i odgovorom koji uslijedi
pr. tako tjeskobnost možemo odrediti kao varijablu koja posreduje ispitnoj situaciji i rezultati na ljestvici tjeskobe
Hipotetički konstrukti nisu u potpunosti svedivi na podražaj i odgovor
pr. tjeskobnost se može shvatiti kao snaga vegetativnog živčanog sustava u kojoj ranije spomenuti podražaj i odgovor sudjeluju samo ako dio njezina određenja
Niz filozofa uputio je kritiku tom razgraničenju opaženih i teorijskih pojmova, s obzirom na njihovu tvrdnju da ne postoji opaženi pojmovi koji su u potpunosti lišeni teorijskih pretpostvaki.
Hipotetički konstrukti su korisniji u početnim stadijima istraživanja kada je usmjeravanje istraživanja važnije od preciznosti nalaza. Kasnije, u razvijenim fazama istraživanja, posredujuće varijable mogu se pokazati boljim izborom jer nude jednoznačne rezultate.
Hipoteze su nepotvrđene tvrdnje, pretpostavke ili provizorna tumačenja odnosa između iskustvenih podataka ili teorijskih konstrukata.
Najvažnije sredstvo kojim se usmjerava proces izgradnje teorije.
Temeljna zadaća hipoteze je usmjeravanje istraživanja.
Pojam hipoteze blizak je pojmu teorije
i jedno i drugo obilježeni su nagađanjem i pretpostvaljanjem nečega što još nije u potpunosti dokazano, ali je dovoljno vjerojatno da bi moglo biti točno
dok je hipoteza specifična pretpostavka vezana uz određeno istraživanje, teorija je mnogo šire i obuhvaća niz međusobno isprepletenih pretpostavki organiziranih u cjelinu
Teorija u pravilu posjeduje veći stupanj dokazanosti i veću obuhvatnost od hipoteze.
Iskustveno utemeljene opće tvrdnje koje govore o odnosima među istraživanim pojavama.
ili još jednostavnije = empirijsko uopćavanje koje se prihvaća kao točno.
Kaplan nalaže da je ishod svakog istraživanja ili pojedinačan ili općenit
ako je ishod pojedinačan onda to znači da smo uspjeli utvrditi činjenice
ako je ishod općenit onda se uspio uspostaviti znanstveni zakon
Otkrivanje zakona jedna je od osnovnih zadaća znanosti jer znanost pretpostavlja determinističku narav stvarnosti pokretane upravo prirodnim zakonima.
Idealno, zakoni: a) opisuju općenite pravilnosti koje se odnose na sve slučajeve ispitivane pojave te b) opisuju povezanost u smislu uzročnosti.
najčešće se opisuje tek neka relacijska veza koja pokazuje vjerojatnost pojavljivanja jedne varijable pod uvjetom pojave druge
⭑ Zakoni predstavljaju odgovarajuća uopćavanja izvedena na temelju iskustvenih podataka
Takvo određenje se donekle preklapa sa pojmom teorije - razlika u stupnju hipotetičnosti
Teorije su u većoj mjeri hipotetične i spekulativne jer ne počivaju u tolikoj mjeri na empirijskoj građi.
U zakonima su konstrukti definirani operacionalno, odnosno potpuno su ili uglavnom svedivi na opažane pokazatelje - veze među konstruktima empirijski dokazane
Jedan zakon može tumačiti mnoštvo različitih teorija - te zakoni mogu postojati neovisno o teorijama, dok je obrnuto isključeno jer zakon koji opovrgava teoriju ozbiljan je razlog za njeno odbacivanje ili preinačenje.
Jedno od temeljnih zadaća teorije jeste pružiti objašnjenje istraživanih pojava
razlikuje se od objašnjenja da se razjasni neki pojam - semantičko objašnjenje (određuje smisao neke riječi ili pojma)
znanstvena objašnjenja trebala bi osigurati razumijevanje neke pojave otkrivajući zakonitosti i mehanizme na kojima počiva.
Dva tipa znanstvenog objašnjenja:
uopćavajuće znanstveno objašnjenje - nastoji neke pojave podvesti pod opći zakon ili pravilo
strukturalno znanstveno objašnjenje - nastoji otkriti uzroke neke pojave
U svakom slučaju nadilazi puko opisivanje
opis kazuje samo što se dogodilo, objašnjenje ide korak dalje, nastojeći odgovoriti na pitanje zašto.
Pozitivisti su smatrali da je objašnjavanje nepotrebno držeći ga nečim što nadilazi empirijske podatke te time prelazi granicu između znanosti i metafizike - zbog čega njihova učenja ordeđuje ateoretičnost.
Post-pozitivisti prihvaćaju znanstvena objašnjenja iako u teorije unose primjesu nagađanja.
Znanstveno objašnjenje objedinjuje razloge:
zašto koristimo baš određene konstrukte u teoriji,
koncepcijski okvir povezivanja konstrukata i
logiku predviđanja na osnovi korištenih konstrukata.
⭑ Razlika između teorije i zakona o kojoj se ranije isto govorilo upravo leži u objašnjenju
teorije objašnjavaju, zakoni opisuju
objašnjenja u teoriju unose primjesu nagađanja - teorije su otvorene, nedovršene
Objašnjenju svojstvena barem tri temeljna obilježja:
Djelomičnost – jer uzimaju u obzir tek neke činitelje važne za istraživanu pojavu ➨ koriste se apstraktnim pojmovima
Apstraktno znači da su iz značenja pojma odbačene nevažne karakteristike promatranih objekata
Uvjetnost – jer vrijede samo pod određenim okolnostima.
Približnost – jer su redovito manje ili više neprecizne u odnosu na opažanje i ne omogućuju posve točno predviđanje zbog generalnosti predviđanja koja povezuju manji broj konstrukata.
zbog toga znanstvena objašnjenja nisu dovoljna za potpuno određenje izučavane pojave ➨ ograničene su na uski spektar situacija i zamjenjive su drugim objašnjenjima ili teorijama.
U psihologiji se razlikuju dvije vrste objašnjenja:
reduktivno - sastoji se u svođenju predmeta izučavane pojave na osnovnije, temeljnije razine opisa
vrijednost kojoj treba težiti
počiva na pretpostavci da je moguće svesti objašnjenja iz jedne znanosti na objašnjenja iz druge znanosti
konstruktivno - objašnjenja u kojima se istraživane pojave opisuju podjednako složenim konstruktima (nalaze se na istoj razini općenitosti)
treba koristiti oba pristupa - shvatati ih nadopunjujućim, a ne međusobno isključujućim
Teoriju možemo shvatiti kao hijerarhijski ustrojenu tvorevinu koja u konačnici počiva na empirijskim podacima, ali ona nije u potpunosti svediva na te podatke ➨ isti podaci mogu biti mogu biti osnova za nastanak više različitih teorija.
Konstrukti kao temeljne strukturalne jedinice imaju važnu ulogu jer omogućuju uopćavanje i apstrakciju
veze među konstruktima se propisuju u obliku hipoteza koje usmjeravaju naša istraživanja (ciljevi teorije)
Dodatna orijentacijska sredstva koja se koriste u teorijama su ranije utvrđeni zakoni
u prirodnim znanostima teorija uobičajeno tumači te zakone
u društvenim, znanostima i psihologiji dobro utvrđeni zakoni su rijetki zbog čega teorijama ostaje puno slobode
U Shematskom prikazu strukture znanstvene teorije vidimo da hijerarhijski više razine predstavljaju i višu razinu apstrakcije, veći stupanj nagađanja, nesigurnosti i hipotetičnosti.
U empirijskim podacima nema hipotetičnosti ➨ konstrukti i zakoni sadrže u manjem opsegu ➨ u hipotezama i objašnjenjima suštinski i naglašeno prisutno
Prvu razinu u prikazu čine opažena ponašanja ➨ Konstrukti opisuju povezanost među njima ➨ Zakoni uopćavaju povezanosti među konstruktima ➨ hipoteza i objašnjenje uspostavljaju logički smisleno tumačenje uočene zakonitosti
Različite teorije mogu ponuditi različita objašnjenja istih zakona i podataka
Teorije imaju veliku važnost s obzirom da svojom organizacijom činjenica i zakona upravljaju znanost u određenom smjeru. Iste podatke mogu tumačiti različite, nerijetko i posve suprotstavljene teorije.
Zbog toga je važno prepoznati karakteristike koje podižu jednu teoriju iznad drugih.
Dobra teorija bi trebala moći udovoljiti: a) sadržajnim i b) formalnim kriterijima ➨ iako vrijednost neke teorije nije predmet službene odluke nego najčešće osobne procjene
u svakom trenutuku dio znanstvenika prihvaća jedne a odbacuje druge, dok drugi dio znanstvenika radi obrnuto
kriteriji pružaju stoga tek osnovna mjerila za procjenjivanje teorija
U slučaju da dvije teorije tumače istu pojavu, prikloniti ćemo se onoj koja to radi na znanstveno prihvatljiviji način koji je prikazan u tim kriterijima.
Sadržajni kriteriji proizlaze iz temeljne postavke znanosti da teorija mora biti u skladu s empirijskim činjenicama.
Činjenična zasnovanost / utemeljenost ili načelo korespodencije
Načelo korespondencije: što je veći broj iskustvenih pokazatelja i znanstvenih zakona (činjenica) u skladu s predviđanjima neke teorije, to je vjerojatnije da je ona točna (Kaplan, 1964.)
jer se očekuje da priroda korespondira sa stvarnošću
također podrazumijeva da dobra teorija u sebe uključi i otprije poznate zakone koji vrijede u izučavanom području
ako empirijski zakon ne ide u prilog teoriji ➨ ne možemo reći da je činjenično utemeljena niti da odgovara stvarnosti koju nastoji protumačiti
Teoriju koja nije utemeljena na činjenicama ne može smatrati znanstvenom
činjenična utemeljenost razlikuje znanost od metafizike
Niti jedna teorija se ne može ispitati u potpunosti
potvrda teorije uvijek je djelomična ➨ otvara mogućnost promjenama
Usklađenost s drugim teorijama
Teorija, bi, u određenoj mjeri, morala biti usklađena s drugim teorijama koje potkrepljuje činjenična građa
ne znači da mora počivati na slaganju sa drugim teorijama
Usklađenost s drugim teorijama povezana je s formalnim principima parsimonije jer ne uvodimo različita objašnjenja istih pojava u teorijama iz dodirnih područja
Usklađenost s drugim teorijama kao kriterij valjanosti koristi se samo onda kada se radi o teorijama različitog stupnja općenitosti zbog kojega nisu međusobno suprotstavljene
usklađenost s drugim teorijama je tek sekundarno mjerilo kvalitete
Jednostavnost
Načelo jednostavnosti (kanon štednje, zakonom parsimonije), sadržano je još u naučavanju skolastičkog filozofa Williama od Ockhama (1284-1347)
kazuje da bi svaki problem trebalo svesti na temeljne i najjednostavnije postavke - Ockhamova oštrica
Neka je teorija jednostavna ako malim brojem temeljnih načela objašnjava cjelokupnu raznovrsnost pojava iz domene kojom se bavi.
Neke teorije su najjednostavnije moguće, ali to ne znači da su istinski jednostavne - neke pojave su toliko složene da je nemoguće ih objasniti u potpunosti jednostavnim objašnjenjima
pr. klasična bihevioristička paradigma se temelji na jako jednostavnoj paradigmi ➨ Podražaj - Odgovor. No zbog nemogućnosti utvrđivanja izravnih veza između podražaja i odgovora unosi se posredujuća varijabla - čineći odnos složenijim. Premda je prva jednadžba jednostavnija, nije se održala radi nemogućnosti da valjano s njome protumačimo ponašanje
Uvijek kada se jednostavnija teorija zamjenjuje složenijom treba dokazati da je ova druga zaista potrebna i nužna - kako ne bi platili to sa velikom nepreciznosti u predviđanju ili nemogućnosti tumačenja.
Jednostavnost stoga valja ocjenjivati sa ranije uspostavljenim načelima
Popper smatra da je jednostavniju teoriju lakše opovrgnuti.
Morganov kanon štednje, proširuje zakon parsimonije na objašnjenja evolucijskih razlika, prema kojem neko ponašanje ne treba tumačiti sposobnostima što se susreću na evolucijski višoj razini ako ih je moguće objasniti onima s evolucijski niže razine.
(Logička) Dosljednost
Kako bi teorija bila dosljedna potrebno je izbjegavati unutarnja proturječja
ako teorija nije dosljedna i sadrži unutarnja proturječja, teško je naći izvode na temelju kojih bi bila testirana
pr. pretpostavimo li da će se osoba A prema osobi B ponijeti agresivno možemo to provjeriti promatrajući susret tih osoba, ali ako pretpostavimo da se agresivnost može pojaviti u prikrivenom obliku također (pretjerana ljubaznost) tu tvrdnju nije moguće provjeriti - teorija ostaje nedosljedna jer dopušta posve različita ponašanja u istoj situaciji
takvoj teoriji bi se mogla zamjeriti i neoborivost ❋
Preciznost predviđanja
Teorije koje precizno predviđaju događaje smatraju se boljima od onih čija su predviđanja odveć općenita.
Preciznost u predviđanju je od velike važnosti prilikom testiranja teorija + činjenica da donosi veliku praktičnu vrijednost.
Zbog složenosti pojava koje su proučavaju u psihologiji - teorijska predviđanja nisu posve precizna.
Preciznost se poklapa sa načelom korespondencije jer podrazumijeva da teorija posjeduje veću podršku empirijskih pokazatelja.
predviđanje je tim bolje što smo teorijom obuhvatili više stvarnih uzroka
dodavanjem prediktorskih varijabli popravlja prognozu i smanjuje grešku
sam pojam greške, kao veličine odstupanja od prognozirane vrijednosti, vezuje se uz djelovanje velikog broja neprepoznatih uzročnika koji nisu uzeti u obzir
Obuhvatnost
S obzirom da znanost teži objasniti pojave u što širem opsegu i na što općenitiji način - obuhvatnost je važna karakteristika.
Očituje se u mogućnosti teorije da objasni velik broj različitih pojava iz neke domene
ukazuje na snagu i univerzalnost pravila što ih neka teorija propisuje
pruža široku mogućnost provjere ispravnosti iz njie proizašlih predviđanja
uske teorije (one koje objašnjavaju jednu specifičnu stvar) redovito posjeduju ograničenu ili dvojbenu znanstvenu vrijednost
Mogućnost provjere
Jedan od najvažnijih kriterija - jer bez toga teorije ostaju samo u domeni nagađanja, a njihovu stvarnu vrijednost bilo bi teško ocijeniti.
Mnoge teorije u trenutku nastanka lišene su mogućnosti cjelovite provjere radi nedostatka metodoloških pristupa.
Mogućnost obaranja
❋Teorija koja se ne može oboriti, nema znanstvenu vrijednost.
Teorija je neoboriva kad iz nje ne proizlaze jasna predviđanja o pojavama koje nastoji protumačiti
to se obično događa s teorijama koje su:
pretjerano uopćene ili apstraktne,
neprecizne i neodređene ili su
metafizičkog karaktera odnosno nepovjerljive iskustvom
u svakom slučaju teorije olakšavaju dolaženje do potvrdnih nalaza - priječeći istodobno opovrgavajuće nalaze
Teorija bi trebala pružiti uvjerljivo objašnjenje pojmova kojih se dotiče.
Ono na čemu u konačnici počiva jesu empirijski podaci ➨ ali ne mora
empirijski podaci mogu biti polazna točka u građenju teorija, ali često služe kao alat iskustvene provjere racionalno domišljenih modela.
Marx razlikuje 4 načina dolaženja do teorije s obzirom na smjer povezanosti između pojmovne (teorijske) i iskustvene razine (podataka) ➨ radi se o idealnim tipovima koji se rijetko susreću u znanstvenoj praksi ➨ ali pomažu pri osiguravanju preglednosti i jasnoće
(Odnos empirijskih podataka i njihove teorijske nadogradnje)
Model - pojmovna analogija koja nalaže empirijsko istraživanje
reprezentacija nekog aspekta složenog događaja, struktura ili sustava putem simbola koji nalikuju pojavama u odnosu na koje se služe modeli
pr. - “hidraulička” koncepcija agresivnosti - koja nalaže da do agresivnosti dolazi nakon što nagomilana energija prijeđe određene okvire = agresivnost se poput vode koja skuplja u zatvorenoj posudi, kada se ta energija (agresivnost) dovoljno nagomila, stvara pritisak ➨ kada pritisak postane prevelik, voda mora izaći van, čak i ako nema posebnog razloga izvana. Slično, osoba će ispoljiti agresivnost kada unutarnji pritisak postane prevelik, bez obzira na vanjske okolnosti.
Ova analogija pomaže da shvatimo kako agresivnost nije uvijek rezultat vanjskih događaja, već može biti rezultat
funkcija modela kreće se od ilustracijske do interpretacijske
smjer povezanosti između pojmovne (teorijske) i iskustvene razine (podataka) govori kako utjecaj ide isključivo od modela prema podacima (pojmovna prema iskustvenoj razini) ➨ istraživanje se provodi tako da se testiraju pretpostavke proizašle na temelju korištenog modela
ograničene su važnosti u izgradnji teorije te se najčešće za veće razumijevanje naknadno trebaju proširiti deduktivnim putem
Deduktivna teorija - proizlazi od manjeg broja logički domišljenih općih načela, iz kojih se dalje izvode ona manje općenita s namjerom da se u konačnici objasni svaki pojedinačni slučaj
počiva na nizu logički izvedenih zakona, pri čemu je naglasak na pojmovnoj strukturi i njezinoj održivosti
u užem smislu = teorija nastala ovim putem podrazumijeva skromniju empirijsku utemeljenost i snažnu usmjerenost na stvaranje ustrojenog sustava međusobno isprepletenih zakona koji potiču iz manjeg broja općih pravila
iskustveni podaci nemaju veliku ulogu u izgradnji teorije, ali postoji naglašena potreba empirijske provjere teorijske razine
svaka razumna teorija zasnovana je na empirijskim podacima i podložna je modifikacijama nakon provjere
Izgradnja teorije koja se u potpunosti ili većinski temelji na dedukciji nekih općih načela nije preporučljiva jer takva empirijski slabo utemeljena teorija rijetko može pružiti veliku spoznajnu dobit
+ može istraživača učiniti slijepim za drugačije viđenje pojava i usporiti razvoj znanstvenog područja
Induktivna teorija - osnovni naglasak na podatke
teorija nastala ovim putem sastoji se u povezivanju empirijski potvrđenih veza među pojavama u pravila i zakone
s obzirom da izbjegava zaključivanje i deduktivnu logiku - takav pristup je ateoretičan
najpoznatiji zagovornik takvog pristupa je bio Skinner koji je tvrdio kako teorije koje sadrže elemente nagađanja u psihologiji nisu potrebne niti poželjne
jednako problematičan kao i deduktivni pristup
prividna lišenost nagađanja ogleda se u činjenici da svi se rukovodimo nagađanjem prilikom izbora problema i istraživačkog nacrta
izbjegavajući zaključivanje i zaključke ograničava istraživača na gole činjenice - što je poprilično neučinkovit način spoznavanja
nagađanje i pretpostavke ne daju potpunu sigurnost, ali olakšavaju i ubrzavaju stjecanje spoznaja
Funkcionalna teorija - u najvećoj mjeri potiče neprestanu razmjenu između pojmovne razine i podataka
najbolja ravnoteža između deduktivnog i induktivnog pristupa, jer zadržava snažno uporište u pojmovnoj i teorijskog razini kao sredstvu usmjerivanja istraživanja
tip teorije koji je usmjeren prema problemu (deduktivni usmjereni na sebe) - zbog toga su u svom opsegu uže
funkcionalno priznaju nagađanje i hipotetičnost kako bi ubrzale proces stjecanja spoznaja (za razliku od induktvinih teorija)
tipično za suvremenu psihologiju
Postoje i istraživanja koja ne polaze od određenog teorijskog modela - riječ je o primjenjenim, akcijskim i evaluacijskim istraživanjima koja se u pravilu usredotočuju na izdvojeni problem, bez želje za njegovom teorijskom razradom.
Odnos teorije i istraživanja u praksi je po svojim obilježjima najbliži funkcionalnom pristupu izgradnje teorije.
Znanstveni rad odlikuje se neprekidnim prožimanjem istraživanja (prikupljanja empirijske građe) i teorija (misaonog uobličavanja činjenica)
takvo se prepletanje odvija prema zakonitostima koje najbolji opisuje spiralni model izmjene induktivnog i deduktivnog pristupa (insipirisao induktivno - hipotetičkom - deduktivnom spiralom od Cattella)
u njemu se neprekidno izmjenjuju izgrađivanje i testiranje teorija
.
Induktivna metoda (zaključivanje od pojedinačnog ka općem) - u pravilu početak znanstvenog rada
primjenjuje se kada god je neko pitanje malo istraženo ili skroz zapostavljeno
kroz nju se bilježe činjenice i utvrđuju zakoni prema kojima se pojavljuju
Početak života svake teorije
pr. Eysenckovo istraživanje ličnosti započelo je sa prikupljanjem podataka o velikom broju osoba i prepoznavanja dviju temeljnih dimenzija ličnosti: ekstraverzija prema introverziji i neurotičnosti prema emocionalnoj stabilnosti.
Nakon oblikovanja teorije koristimo se deduktivnom metodom kako bi ispitali postavljenu teoriju - vadeći iz nje implikacije i izvode kako bi se provjerila njena održivost
početni korak je proučavanje teorije tako da uspijemo dobiti njene implikacije i izvode ➨ potom oblikujemo implikacije u pretpostavke koje mogu biti empirijski provjerljive
ako provjera pokaže ispravnost pretpostavki teorija se potvrđuje, a u suprotnom se modificira ili odbacuje
Ponekada prilikom testiranja teorije nailazimo na prepreke
složene i sveobuhvatne teorije proizvode jako puno pretpostavki - gdje jedan opovrgavajući dokaz nije dovoljan za rušenje cijele teorije
nekada teorija pretpostavlja izrazito složen odnos elemenata na kojima počiva zbog čega ju je teško provjeriti
Izgradnja teorije rijetko slijedi sve idealne korake te kao svaka uopćena ilustracija ima svoju didaktičku vrijednost i znači racionalnu rekonstrukciju nečega što je nastalo na posve drugačiji način.
Herbert Feigl argumentira da je takva rekonstrukcija postupak bez prevelike veze sa stvarnim stvaralačkim procesom
često je empirijsko istraživanje tek drugi korak u izgradnji teorije, a prvi je ideja na temelju vlastite intuicije ili nesustavnog opažanja.
Znanstveni rad se odvija u neprekidnoj razmjeni između teorija i istraživanja
jedno bez drugoga ne može dovesti do značajnih postignuća
teorija bez istraživanja je samo nagađanje, a istraživanja bez teorije su slijepi empirizam koji ne vodi daleko
Istraživanja moraju imati: cilj, teorijsko opravdanje i relevantne probleme kojima se bave
teorija tu koristi u organizaciji empirijske građe, tumačenju postojećih činjenica i usmjeravanju istraživanja u određenom području
istraživanja služe za oblikovanje teorija i pridonose njihovom mijenjaju, modificiranju i neprekidno provjeravanju
Jedno od najšire prihvaćenih gledišta o tome kako znanost napreduje uspostavio je Thomas Kuhn
to gledište ukazuje na važnost odnosa teorije i istraživanja za napredak znanosti
razlikuje normalnu znanost - utemeljenu na prethodnim znanstvenim postignućima od znanstvene revolucije - koja naglo promijeni dominantnu istraživačku paradigmu
Normalna znanost je uglavnom rutinska provjera dominantne teorije (koja je dominantna radi većinske prihvaćenosti takvog teorijskog modela) u bilo kojem trenutku u povijesti
no modeli nisu nikada u potpunosti savršeni - tako da se fokusiramo na nadopunjavanje i nadograđivanju teorije
Kada postojeći model postane preuzak za nadolazeće spoznaje tada dolazi do revolucije koja iz temelja mijenja model
Znanstvena revolucija = nagli razvoj suparničke paradigme
Proces dobacivanja dominantne znanstvene paradigme započinje sa njenom provjerom
empirijske provjere različitih izvoda teorija često pokažu određenja odstupanja (anomalije)
anomalije postaju sve češće kako istraživanja nastave napredovati
u određenom trenutku se pojavi suparnička teorija koja izučavane pojave tumači na sasvim drugačiji način
Znanstvene revolucije su iznimno rijetke, te se većinski bavimo normalnom znanošću.
Istraživačke pristupe moguće je kategorizirati prema tri osnovna načela:
temeljna (fundamentalna) i primijenjena istraživanja
nomotetska i idiografska istraživanja
kvantitativna i kvalitativna istraživanja
Temeljna i primijenjena istraživanja
Temeljni istraživački pristup bavi se prikupljanjem spoznaja o nekom problemu koji nije izravno primjenjiv niti praktično iskoristiv
postignuća u tom području su spoznajne naravi
Primijenjena se istraživanja bave problemima čije rješenje donosi neku neposrednu praktičnu korist
nadovezuju se na temeljnu znanost - koja također biva nadograđivana nalazima primijenjenih istraživanja (neizravna potvrda izvora i pretpostavki što potječu od neke teorije - svjedočeći o njezinoj praktičnoj upotrebljivosti)
pr. područje istraživanja stavova u psihologiji ima široku praktičnu primjenu u marketinškim istraživanjima, predizbornim istraživanjima javnog mnijenja i sl.
Primjenjena i temeljna istraživanja dijele iste istraživačke alate i ne može se govoriti o metodama koje isključivo koristi samo jedna od njih
međutim neke metode prilagođene su praktičnim problemima, dok su druge više prikladne za temeljni istraživački pristup
Nomotetska i idiografska istraživanja
Ciljevi nomotetskog istraživanja sastoje se u uspostavljanju širokih uopćavanja i zakona koji vrijede za populaciju u cjelini
uobičajeno je stoga da se temelje na ispitivanju velikog broja ljudi i statističkoj obradi dobivenih podataka
zainteresiran je poglavito za zajednička obilježja svih pripadnika ispitivane populacije (postoji svijest o razlikama pojedinca, ali su usmjerena na traženje sličnosti.
Idiografska istraživanja počivaju na izučavanju pojedinca i naglašavanju njegove jedinstvenosti
nomotetski pristup ponekad nedovoljan za spoznavanje pojedinca, stoga se idiografski pristup može koristiti kao njegova nadopuna (Allport)
zbog toga je pogodan ponajprije u kliničkim uvjetima
Većina istraživačkih metoda prilagođena je nomotetskom istraživanju - temeljna istraživačka metoda idiografskog pristupa je studija slučaja.
Kvantitativna i kvalitativna istraživanja
Podjela na kvantitativna i kvalitativna istraživanja se većinski preklapa sa podjelom na nomotetska i idiografska istraživanja.
Kvantitativna istraživanja su ona koja pružaju brojčani opis pojave redovito putem statističke analize i sažimanja izvornih podataka.
dominira psihologijom, a kvalitativni se pristup koristi kao njegova nadopuna
Kvalitativna istraživanja nude dublji, ali posve kvalitativan (nenumerički) opis pojave koju istražuju
što je pogodno za idiografska istraživanja - poput studije slučaja
mogu nekada dovesti i do netočni zaključaka ako se koriste sama za sebe - osim toga ponekad površno opisuju istraživanu pojavu
stoga se često koriste kao početni korak u upoznavanju i definiranju problema ili kao nadopuna kvantitativnih istraživanja
pomažu istraživaču da se usmjeri na ono što valja ispitati
nalazi su sadržajniji od onih dobivenih kvantitativnim istraživanjem, ali su često i osobni, pa bez kasnije statističke potvrde imaju ograničenu vrijednost
u novije vrijeme sve veći značaj radi znanstvenog zanimanja za osobno iskustvo ispitanika
Podjela istraživačkih metoda
Metode u ovoj podjeli poredane su od onih koje nude manju moć zaključivanja prema metodama veće snage
iako se neće svi složiti sa tom raspodjelom (jer prema nekima kvalitativne metode nude dublje razumijevanje)
Pojam razumijevanja u ovom slučaju korišten je kao mogućnost spoznavanja jedinstvenog uzroka neke pojave koji se može primijeniti na cjelokupnu populaciju
kvalitativne metode nude razumijevanje pojava isključivo na pojedinačnim slučajevima ili manjim skupinama srodnih pojedinaca
Klasifikacija istraživačkih metoda
Mnogi problemi u društvenim znanostima ne mogu se ispitati eksperimentalnim istraživanjima zbog nemogućnosti manipulacije varijablama - razumijevanje tih pojava dobivamo putem neeksperimentalnih metoda
korelacijska istraživanja ponekad nude jednako vrijedne nalaze (osobito kada je nadopunjena drugim metodama)
Najbolji način istraživanja = korištenje što većeg broja međusobno komplementarnih metoda
Teorija kao simbolički model ➨
Opažanjem i uočavanjem podudaranja u obilježjima prepoznajemo pravilnosti u empirijskim činjenicama.
Kad uočimo neku pravilnost, prikupljamo nove empirijske činjenice tražeći nove objekte spoznaje i provjeravajući jesu li se obilježja podudarala kod novih „slučajeva”.
Naše zadovoljstvo zaključkom (koji u privatnom životu izvodimo već na osnovi jednog slučaja) ne staje kad nađemo nekoliko ponavljanja pravilnosti koju smo uočili.
Nakon što utvrdimo dovoljan broj puta uočenu pravilnost u obilježjima riječima opisujemo pravilnost.
Izgradnja teorije podrazumijeva i objašnjenje zašto nastaje uočena pravilnost – najčešće imenovanjem hipotetskog konstrukta koje objedinjuje činjenice koje smo objasnili, ali i pretpostavlja i druga obilježja koja bi mogla biti povezana s tim hipotetskom konstruktom.
Objekt spoznaje = neki objekt koji ima više svojstava kod kojeg promatramo dio svojstava od našeg interesa.
mogu biti:
fizički objekti (vrsta predmeta),
žive jedinke (npr. ljudi, mačke, bukve, jaglaci, rodilje, studenti),
definirani objekti koji nemaju fizičku egzistenciju nego skup relacijskih karakteristika (npr. obitelj, volonterska skupina, radna organizacija, internetska aplikacija za socijalno umrežavanje)...
Objekt spoznaje je cijela skupina istovrsnih objekata koja se sastoji od jedinki, pojedinačnih primjeraka objekata iste vrste.
Svaki objekt spoznaje istog tipa ima niz obilježja, svojstava koja su u manjoj ili većoj mjeri prisutna kod svake jedinke takve vrste.
Cilj empirijske spoznaje nije pojedinačna jedinka, već opća pravilnost koja je prisutna kod svih jedinki skupine.
Naš cilj u empirijskom prikupljanju činjenica je utvrditi stanja svojstava pojedinih jedinki koje smo zahvatili našim prikupljanjem činjenica.
Utvrđivanje stanja više svojstava kod iste jedinke i ponavljanje tog procesa na drugim jedinkama može nas dovesti do uočavanja da se neka svojstva podudaraju.
Što je podudarnost?
Ako imamo dva svojstva koja smo proučavali kod svake jedinke možda one jedinke koje imaju malo jednog svojstva imaju i malo drugog svojstva, a jedinke koje imaju više prvog svojstva imaju i više drugog svojstva.
Uočene podudarnosti se mogu definirati kao pravilnost u verbalnom obliku (pravilo opisano riječima).
Konstrukt (hipotetski konstrukt) povezanost svojstava tumači na generalnijem obliku pretpostavljajući opće pojmove (pretpostavljanje=hipotetiziranje) kojima se može protumačiti pravilnost među činjenicama.
Dakle, hipotetski konstrukt je pojmovni oblik većeg stupnja općenitosti kojim opisujemo veze među svojstvima.
Veća razina općenitosti podrazumijeva da smo:
odbacili neka nevažna svojstva jedinki (apstrakcija, najčešće odbacujem svojstva koja ne odgovaraju pravilnosti koje slijedimo u drugim svojstvima),
povezali neka svojstva u skup istovrsnih informacija koje upućuju na stanje konstrukta (podudarna svojstva) i pravilnosti u odnosima s drugim svojstvima opisali kao odnos prema drugim konstruktima.
Ako su svojstva jedinki podudarna, kako znamo da pripadaju istom, a kako da pripadaju različitim konstruktima?
Kriterij razdvajanja svojstava u različite konstrukte je „naše” (znanstveno) objašnjenje – u nekim slučajevima nije jednostavno, i teško je objašnjivo povezati sva podudarna svojstva u isti konstrukt.
Tada podudarnosti prenosimo na odnose među konstruktima – takvu pravilnost odnosa nazivamo hipoteza.
Teorija objašnjava i zašto pojedini hipotetski konstrukti objedinjuju neka pojavna svojstva u svojem značenju (sve je na razini pretpostavljenog postojanja tog konstrukta), te zašto se podudara s drugim konstruktima.
Objašnjenje treba biti na takvoj razini razumljivosti da znanstveni model mora biti prihvatljiv razumu i jednostavan za primjenu u novim situacijama (parsimonija i logička dosljednost).
Primjer – konstrukti spola
Objekt spoznaje? ---- ljudska jedinka
Svojstva: pamet, brzina kretanja, visina, govorljivost, grudi, bokovi, rast grubih dlačica na licu, mišići, zaobljenost zbog masnog tkiva, menstruacija, poštenje, spretno kuhanje…
Svojstva koja povezujem u konstrukt spola: pamet, brzina kretanja, visina, govorljivost, grudi, bokovi, rast grubih dlačica na licu, mišići, zaobljenost zbog masnog tkiva, menstruacija, poštenje, spretno kuhanje…
Odbacio sam neka svojstva jer se ne uklapaju u objašnjenje tjelesnih razlika i zamišljanja da se radi o razlici organskog funkcioniranja ljudskih jedinki.
Odbacio sam neka svojstva jer nisu (dovoljno) dosljedna u raspoznavanju stanja konstrukta spola kod pojedinih jedinki, tj. dovode me do pogrešnog zaključka o stanju konstrukta kod nove jedinke ako ih primijenim.
Svojstva koja su mi indikativna za konstrukt (mogu se na njih osloniti kao pokazatelj konstrukta) nazivam indikatorima.
Hipoteza: U tradicionalnim društvima su spol i rodne uloge visoko povezane.
Pretpostavljene povezanosti između tjelesnih karakteristika i drugih karakteristika koje se ne smatraju tjelesnima dovode do očekivanja da će za žene biti očekivana drugačija društvena uloga od društvene uloge muškarca.
Spol i snaga (Muškarci su snažniji od žena)
Provjera teorije
✪Znanstvenu teoriju, koja se ionako temelji na iskustvenim činjenicama, provjeravamo da bismo uklonili pogrešna tumačenja poznatih činjenica.
Zašto bi teorija mogla biti pogrešna:
Zbog selekcije činjenica koje vode krivom zaključku
Zbog pristranosti autora koji nameće teorijsko tumačenje mimo empirijskih činjenica
Empirijska provjera teorije je organizirano i sustavno prikupljanje empirijskih (iskustvenih) činjenica koje bi mogle poslužiti za provjeru ili opovrgavanje teorije – tj. njenih tumačenja ili predviđana (načelo činjenične utemeljenosti).
Da bismo mogli provjeriti teoriju:
morali bi definirati jasna predviđanja koja proizlaze iz teorije (preciznost predviđanja)
definirati proceduru kojom neupitno dovodimo u kušnju teorijska predviđanja (mogućnost provjere)
imati vjerojatna oba ishoda empirijske provjere: i potvrđivanje i opovrgavanje teorijskog predviđanja (oborivost)
Izdvajanjem ideje za empirijsku provjeru definiramo:
Problem istraživanja – Pitanje o odnosu dva konstrukta iz domene neke teorije.
generalno usmjerenje našeg istraživačkog postupka koje se može postaviti u obliku pitanja ili izrečene namjere istraživanja.
Hipotezu istraživanja – Odgovor na problem istraživanja koji proizlazi iz teorije (bez poznavanja empirijskih činjenica).
predstavlja odgovor na postavljeno istraživačko pitanje koji smo dali na osnovi relacija opisanih u teoriji.
Primjer:
Problem (pitanje na koje postoji odgovor u teoriji, ali ga želimo provjeriti novim prikupljanjem
empirijskih činjenica) = Iskazuju li osobe s jasnom slikom o svom identitetu veći stupanj tolerancije prema osobama iz drugih kultura?
Hipoteza (odgovor na osnovi tumačenja teorije) = Osobe s jasnom slikom svojeg identiteta iskazuju veću toleranciju prema osobama iz drugih kultura.
TEORIJA ➨ HIPOTEZA IZ TEORIJE ➨ ISTRAŽIVAČKI PROBLEM ➨ HIPOTEZA ISTRAŽIVANJA
