Grdešić - Međ odnosi - skripta

POVIJESNI RAZVOJ SUSTAVA MEĐUNARODNIH ODNOSA

Iako je termin "međunarodni" prvi upotrijebio Jeremy Bentham 1780. godine kao zamjenu za ius genetium, povijest međunarodnih odnosa stara je koliko i ljudska civilizacija. Počeci sežu u drevnu Kinu, Indiju, antičku Grčku i stari Rim.

Stara Grčka

Tijekom Klasičnog razdoblja (5.-4. st. pr. Kr.) grčki polisi (gradovi-države) bili su malobrojni, a vlast je bila zatvorena unutar gradskih zidina. Veći gradovi su htjeli podčiniti slabije, a slabiji su se pomagali savezima koji su trebali garantirati opstanak. Grčki klasični sustav bio je vrlo decentraliziran i karakterizirale su ga osnovne crte međunarodnih odnosa kroz povijest: sukob i suradnja. U tako decentraliziranom sustavu, najmoćniji polisi bili su Sparta, Atena, Teba i Korint, koji su svatko na svoj način pokušavali postati hegemoni. Glavni protagonisti hegemonije bila su prva 3 polisa, koji su to na kraće razdoblje i uspijevali, jer su bili dovoljno moćni da razbiju saveze manjih polisa. Korint je imao značajnu ulogu balansera, jer nije imao dovoljno snage da sam postane hegemon, ali je često bio presudan akter u savezima protiv nadolazećeg hegemona.

Rimsko Carstvo

Rim je nastao kao grad-država na rubu helenskog svijeta. Stalnim jačanjem i širenjem, Rim se pretvorio u teritorijalnu jedinicu koja je mogla oružjem podčinjavati i okupljati ostale teritorije. Tijekom Rimske republike (510.-30. pr. Kr.) Rim obuhvaća grčke polise na jugu Apenina, te sukobom i konačnim porazom Kartage 146. pr. Kr. Nakon toga slijede osvajanja Grčke, Egipta i Male Azije, čime je riješeno konačno pitanje dominacije nad Mediteranom. Nakon velike unutarnje krize tijekom 1. st. pr. Kr., rimska republika pada, te nastaje Rimsko Carstvo. Pax Romana postaje oznaka novog i snažnog imperija temeljenog na vojnoj aktivnosti i imperijalnoj vlasti, koji se protezao od britanskog otočja na sjeverozapadu do Kavkaza na jugoistoku. Održavajući lokalne tradicije, Pax Romana je omogućila očuvanje lokalnih tradicija i jezika. Stoga, na zapadu dominira latinski, a na istoku grčki i helenska kultura, što će biti temelj za razdvajanje imperija 395. godine, te nastanak Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva sa dva središta: Konstantinopol (Istanbul) i Rim. Nadalje, zbog unutarnjih slabosti rimskog imperija konstantno dolaze prijetnje s istoka iz Perzijskog carstva, dok na zapadu sve više jača pritisak barbarskih plemena. Udruženi Barbari, Germani i Huni 476. godine provaljuju u ZRC i ruše ga, dok se IRC (Bizant) održalo na području Balkana i Male Azije.

Europski srednji vijek

Nakon pada ZRC-a, u zapadnoj Europi započinje dugo razdoblje nemira, ratova i nestabilnosti. Germanska, Hunska, Avarska, Slavenska, Vikinška i Arapska plemena bore se za svoje mjesto pod suncem u nekadašnjem rimskom imperiju. Tu se ističe ojačana Franačka država, čiji kralj Karlo Veliki (747.-814.) dobiva mogućnost stvaranja snažne i unitarne cjeline na području zapadne i srednje Europe. Njegovom krunidbom za kralja od strane rimskog biskupa i pape spojena je svjetovna i crkvena vlast, te nastaje Sveto Rimsko Carstvo. Iako mnogi povjesničari smatraju da ono nije bilo niti Sveto, niti Rimsko, niti Carstvo, ipak je uspjelo na duže razdoblje stabilizirati europski prostor. Nakon smrti Karla Velikog, ponovo nastupa razdoblje sukoba i osamostaljenja raznih cjelina, te ponovo jača borba između svjetovne i crkvene vlasti. Tek tijekom vlasti Otona I. Velikog (936.-962.) nakratko je ponovo ojačalo zapadno carstvo na teritoriju današnje istočne Francuske, Njemačke, Švicarske, Austrije, Italije, Češke i Poljske. U Europi nastaju samostalne države Francuska, Engleska, Danska, Švedska, Portugal i Kastilja (preteča Španjolske). Struktura vlasti bila je feudalna, što znači da ni car ni kralj nemaju potpunu vlast niti suverenitet, nego moraju voditi računa o plemstvu koje izravno (u ime vladara) vlada na određenom području. Čitav takav sustav vlasti (Res publica christiana – javna kršćanska stvar) imao je mnogo aktera: car, kraljevi, plemstvo, slobodni gradovi, papa, biskupi, viteški redovi. Ona je tvorila zapravo decentralizirani imperij u kojem su jedine zajedničke crte bile kršćanska religija i latinski jezik. Iako vrlo decentraliziran, srednjovjekovni europski sustav doživio je nekoliko pokušaja stvaranja hegemonije. Najuspješnije i najdulje bilo je razdoblje Karla Velikog. Na kraju srednjeg vijeka, u 16. st., carstvo se spaja sa Španjolskim kraljevstvom i njegovim prekomorskim posjedima. Istodobno, počinje i reformacija, s kojom slabe i postupno nestaju srednjovjekovni plemići i veleposjednici, ustupajući vojnoj sili ulogu ostvarivanja koliko-toliko stabilnih odnosa, s kojim počinje 30-godišnje razdoblje europskih religijskih ratova.

Westphalski sustav međunarodnih odnosa

Westphalski mir 1648. godine, kao kraj 30-godišnjeg religijskog rata između kršćanske i protestantske Europe (1618.-1648.) u kojem su sudjelovale gotovo sve tadašnje europske države uzima se kao početak suvremenih međunarodnih odnosa. Za razliku od srednjovjekovnog sustava, Westphalski je počivao na novim načelima:

a) sekularizacija (jasno i striktno odvajanje crkvene od svjetovne vlasti)
b) carska moć je znatno oslabljena
c) primat u međunarodnim odnosima imaju isključivo suverene nacionalne države

Ugovori su potpisani između Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda i Francuske s jedne strane, te između Švedske i njemačkih protestantskih kneževina s druge strane. Francuska i Švedska su teritorijalno ojačale, a Nizozemska, Švicarska i njemačke kneževine dobile su neovisnost. Tako se Sveto Rimsko Carstvo njemačkog naroda pretvorilo u konglomerat kojeg je činilo gotovo 300 neovisnih država. Glavni princip Westphalskog sustava bila je nacionalna suverenost, što je transformiralo međunarodne odnose. Svakoj državi u sustavu zajamčeno je pravo autonomnosti unutar njenih granica, kao i u kreiranju i provođenju vanjske politike. Autoritet novog sustava nije se temeljio na Crkvi, kao dosad, nego na dogovoru suverenih država. Novi izvori legitimnosti su susreti velikih sila koje nakon velikih ratova konsenzusom dogovaraju funkcioniranje sustava. Time je Westphalski sustav otvorio vrata potpuno novom obliku provođenja međunarodnih odnosa: summit diplomaciji. Daljnja karakteristika tog sustava je ravnoteža snaga, u kojoj je svaka velika sila budno pratila stanje i razvoj protivnika, održavajući ravnotežu savezima. Westphalskim mirom i politički je završio srednji vijek, kojeg je obilježio religiozni autoritet i feudalni sustav. Sada, interesi suverenih nacionalnih država postaju glavni pravci i političke odrednice u Europi.

Francuska revolucija i pokušaj stvaranja hegemonije u Europi

Dolaskom Napoleona na vlast u Francuskoj, sustav ravnoteže snaga doživio je svoj najveći izazov u razdoblju od 1804. do 1812. godine, kada je Europom dominirala Francuska. Međutim, porazom Napoleona u Rusiji, Francuska hegemonija bitno slabi, a usporedno s tim stvara se i Sveta Alijansa, koju čine Rusija, Prusija, Austrija i Velika Britanija. Nakon poraza Napoleona, novopostavljena carska vlast u Francuskoj održava Bečki kongres 1815. kako bi obnovila pravila međunarodnih odnosa. Na tom kongresu udareni su temelji stvaranju Belgije 1836., Sveta Alijansa je pomogla Austriji u gušenju Mađarske revolucije 1848., te u Krimskom ratu (1853.-1856.) predvodi veliku europsku koaliciju s Turskom protiv Rusije, bojeći se njenog jačanja. Nakon ujedinjenja Njemačke pod Pruskim vodstvom 1871. savez velikih sila lagano se raspada na dvije frakcije: austrijsko-njemačku, te francusko-englesko-rusku, što će biti osnova za suprotstavljena savezništva tijekom Velikog rata (1914.-1918.)

Prvi svjetski rat i pokušaj institucionalizacije međunarodnih odnosa

Prvi svjetski rat, tada poznat kao Veliki rat, izazvao je funkcioniranje Westphalskog sustava na gotovo globalnoj razini. Sukob između dvije frakcije nekadašnje Alijanse ponovo je postavio Europu u središte ratnih zbivanja, ali i otvorio mogućnost uvođenja neeuropske sile u rat, SAD-a. Svojom žestinom i trajanjem doveo je do uključivanja vanjskih aktera u Europu. Ulazak SAD-a u rat na strani Saveznika, angažiranje pojedinih europskih kolonija, kao i jačanje nacionalne svijesti tijekom i nakon rata, ozbiljno su utjecale na postratne promjene. Ruska revolucija 1917., s kojom je stvorena prva nacija radnika i seljaka također je pridonijelo uključenju novih aktera. Američka uloga u ratu na strani Saveznika uvelike je pomogla porazu tadašnjeg njemačkog militarizma. Tim potezom, SAD su ušle u veliku svjetsku politiku dotad rezerviranu isključivo za Europu, prvenstveno putem Wilsonovih 14 točaka, što se pokazalo presudnim za tadašnje obuzdavanje Rusije. Nakon pobjede Saveznika u Versaillesu 1918. započela je mirovna konferencija na kojoj su Francuska, VBR, Italija i SAD stvarale koncept postratne Europe. Na konferenciju je pozvan Japan, ali ne i Rusija, zbog rapidnog uspona komunizma nakon Ruske revolucije godinu ranije. Poraženim državama (Njem, Austrougarska i Turska) nametnute su velike reparacije bez mogućnosti da se o njima izjasne. Dvije glavne točke Wilsonovog mirovnog plana bile su kontroverzne:

a) razbijanje multinacionalnih carstava (Austrougarske i Osmanlija)
b) stvaranje univerzalne međunarodne organizacije za očuvanje svjetskog mira i poretka (Liga Naroda)

Prvi zahtjev temeljio se na načelu samoodređenja naroda, što je ujedno i eliminiralo dinastijsko načelo kao izvor legitimiteta političke moći. Narod je postavljen kao osnovni čimbenik stvaranja legitimnosti u nacionalnoj državi. Međutim, europske države bile su prilično suzdržane oko njegovih prijedloga. Francuska je i dalje bila pobornik ravnoteže snaga, te je htjela iznimno visokim reparacijama do kraja dotući poraženu Njemačku, jer se bojala njenog ponovnog jačanja. Rusija nije bila pozvana na konferenciju, a ostale europske države nisu bile uvjerene u djelotvornost Wilsonovih prijedloga. No, najveći udarac Liga naroda je primila od vlastite države osnivačice, kad je američki Senat odbio ratificirati Pakt o Ligi naroda, čime je organizacija zapravo ostala bez potpore idejnog začetnika. Konkretno, Liga naroda pokušala je izgraditi pravni mehanizam eliminacije rata kao sredstva rješavanja međunarodnih sporova, no to je bilo gotovo potpuno neučinkovito, do te razine da su države članice pokretale ratove (Italija u Etiopiji i Japan u Mandžuriji) uvjerene u neefikasnost vlastite organizacije. Dolaskom NSDAP-a (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei-Nacionalsocijalstička njemačka radnička stranka) pod vodstvom Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj 1933., stvara se fašistička osovina Njem-Ita-Japan. Sve 3 zemlje su nezadovoljne međunarodnim poretkom nakon WW1 (pogotovo Njemačka), a njima će se nakratko pridružiti i Sovjetki Savez (1939.-1941.). Uvjeren u svoju moć, Hitler 1.9.1939. napada Poljsku, te blitzkrieg ratnim taktikama tzv munjevitog ratovanja pokorava veći dio Europe. Operacijom Barbarossa (napadom Njemačke na Sovjetski Savez) 22.6.1941., unatoč Ugovoru o prijateljstvu (kojeg su 23.8.1939. potpisali njemački i sovjetski ministri vanjskih poslova Joackim von Ribbentrop i Večeslav Mihailovič Molotov, kolokvijalno zvan Molotov-Ribbentrop pakt), te nakon ulaska SAD-a u rat 7.12.1941., kao odgovor na napad Japanske carske mornarice na američku vojnu bazu Pearl Harbour (sjedište američke pacifičke flote), odnosi snaga na ratištima počinju se bitno mijenjati, te je nacistička Njemačka konačno poražena bezuvjetnom kapitulacijom 7.5.1945. u francuskom gradu Reimsu zapadnim saveznicima (Jodl-Eisenhower), te 9.5.1945. u Berlinu Sovjetima (Donitz-Žukov).

Suprotnosti u velikoj koaliciji i bitne karakteristike postratnog svijeta

Odnosi unutar antihitlerovske koalicije nisu bili izgrađeni tako da se održe i u postratno doba. Svaka strana imala je svoje specifične interese, koji su bili međutobno inkompatibilni, čak i suprotstavljeni. Sumnjičavost i nepovjerenje među Saveznicima obilježilo je svaku fazu rata, a završetkom rata počelo je dolaziti do otvorenih razilaženja. Tijekom rata, Churchill, stari imperijalist, nastojao je djelovati s pozicije gledišta s kojeg je VBR trebala zadržati primat u postratnom svijetu. U SAD-u, Rooseveltova administracija bila je posebno zainteresirana za suradnju sa Sovjetima, koji je, zahvaljujući ulozi Crvene armije u WW2, bitno ojačao svoju vojno-političku poziciju u svijetu. Rooseveltova vizija međunarodnih odnosa bila je zasnovana na potrebi održavanja jedinstva među ratnim saveznicima, te da se tako onemoguće novi sukobi. UN, za čije se stvaranje on posebno zauzimao, bila je ogledalo posebnih pozicija 5 velikih sila koji su trebali postati svojevrsni međunarodni policajci. Staljinova koncepcija postratnih međunarodnih odnosa bila je sasvim drugačija. On je polazio od velikodržavnih nacionalističkih interesa, pokušavajući što povoljnije riješiti sovjetske zapadne granice. Stoga, tražio je da se u Europi stvori mreža prijateljskih režima, koji će biti u posebno povlaštenim odnosima sa SSSR-om. Istodobno, proširio je teritorij SSSR-a zapadno i istočno. Dva od tri velika lidera nastojala su zadržati što veće mogućnosti razvoja kapitalističkog svijeta kao protutežu Sovjetima, dok je Staljin šireći socijalizam i komunizam, vodio računa isključivo o potrebama SSSR-a. Kao rezultat svega toga, nastao je nov odnos snaga. SSSR kao jedina socijalistička država dotad (uz nerazvijenu NR Mongoliju), izišao je iz rata kao jedna od najjačih svjetskih sila. Ulogom Crvene armije u ratu i političko diplomatskim akcijama tijekom rata, razbili su izolaciju i postali su značajna politička sila. Nekoliko je zemalja istočke Europe, s padom nacizma, krenulo i s rušenjem kapitalizma, te pod utjecajem prisutnosti Crvene armije i snažne ljevice, počeo proces nove izgradnje društveno-političkog sustava na komunističkim načelima.

Među kapitalističkim državama nastale su vrlo velike promjene. SAD su, zahvaljujući svojoj ulozi u antifašizmu, postale vojni, politički i ekonomski apsolutni hegemon na zapadu. Ubrzani razvoj, izgradnja tada najmodernije vojne sile i angažiranje u postratnoj obnovi svijeta omogućili su procvat američkog imperijalizma i napuštanje američke međuratne politike izolacionizma i protekcionizma (Monroeove doktrine). Napokon, kao rezultat ratne suradnje i želje za trajnim međunarodnim mirom, osnovana je Organizacija Ujedinjeni Narodi. Osnovana je kao jamac međunarodnog mira i sigurnosti, trebala je postati univerzalno sredstvo za zajedničko mirno rješavanje sporova čitave međunarodne zajednice.

UN – pokušaj zajedničkog djelovanja

Osnovna pretpostavka funkcioniranja UN-a bila je jedinstvo saveznika nakon rata. Međutim, postratni razvoj međunarodnih odnosa ubrzo je pokazao da to nije realno, te da će postulati na kojima je osnovan UN biti teško ostvarivi u praksi. Na osnivačkoj konferenciji UN-a u San Franciscu 24.10.1945., članice su donijele Povelju s 4 glavne zadaće:

a) očuvanje svjetskog mira i sigurnosti
b) očuvanje društvenog poretka i zaštita prava čovjeka
c) održavanje dobrosusjedskih odnosa
d) briga za gospodarski i društveni napredak kroz djelovanje međunarodnih organizacija

Glava tijela UN-a su: Opća skupština, Vijeće sigurnosti i Tajništvo. Prema ideji saveznika, Vijeće sigurnosti trebalo je biti glavno tijelo. U njemu su stalno zastupljene sve velike sile i sve obvezujuće odluke mogu se donijeti samo na temelju njihove jednoglasnosti. Uz njih VS ima i 10 nestalnih članica. Opća skupština donosi svoje preporuke običnom većinom, a u važnijim pitanjima 2/3 većinom. S obzirom na najveći broj pitanja vezano za međunarodni mir i sigurnost, VS je bilo zamišljeno kao direktorij velikih sila. Međutim, zbog sve očitijih razlika među tim silama tijekom Hladnog rata, organizacija je bila većinom paralizirana Sovjetskom uporabom veta ili suzdržavanjem od glasanja zapadnih sila. Budući da VS nije moglo djelovati, UN je počeo važna pitanja rješavati izvan njega. Prva akcija izvan VS-a bila je pružanje pomoći Južnoj Koreji tijekom Korejskog rata (1950.-1953.). U takvoj situaciji, SAD je imao odlučujuću ulogu u UN-u, lakše je progurao rezoluciju Ujedinjeni za mir, te su većinu vojnih snaga UN-a činili Ameri pod vrhovnim zapovjedništvom generala Douglasa McArthura. S vremenom, kako se povećavao broj članica UN-a, razbijena je blokovska podjela, čime je Opća skupština postala tijelo koje je sve više preuzimalo ulogu VS-a, koje je zbog Sovjetskog prava veta tijekom Hladnog rata bilo gotovo potpuno paralizirano.

Hladni rat, glavni akteri i njegov kraj

Početna faza međunarodnih odnosa nakon WW2 odvijala se u znaku nove konfrontacije nekadašnjih ratnih saveznika. Termin Hladni rat postat će narednih 45 godina glavna oznaka međunarodnih odnosa. Stvaranje novih socijalističkih država ist. Europe, kasnije i u Aziji, te sve snažnije antikolonijalne tendencije izvan europskog kontinenta u SAD-u su ocijenjene kao promjene koje bi mogle uznemiriti postratni sustav, te im se stoga treba suprotstaviti. Hladni rat možemo okarakterizirati kao stanje u kojem su sve snage bile okupljene oko glavnih centara moći unutar dvaju zatvorenih sustava (zapadnog kapitalističkog predvođenog SAD-om, te istočnog komunističkog predvođenog SSSR-om). Svaki od centara moći tijekom Hladnog rata imale su svoju koncepciju međunarodnih odnosa. Njihova ideološka suprotstavljenost dovela je do utrke u prvo konvencionalnom, a kasnije i u nuklearnom naoružanju. Za SAD je bilo najvažnije da se u cjelini kontrolira politike zapadnih saveznika, te da se preko NATO-a kontrolira Europa. Liberalniji američki pristup omogućio je Francuskoj da 1966. izađe iz vojnih struktura NATO-a, ali je ostala američki saveznik. S druge strane, u SSSR-u se pokornosti ostvarivala, vojnim, ideološkim i policijskim podređivanjem, prvenstveno zbog njegove ekonomske slabosti. Ekonomsko povezivanje istočnog bloka bilo je neuspješno. Za razliku od toga, zapadna Europa uspješno je ojačala svoje veze s SAD-om preko Marshallovog plana obnove ratom razorene zapadne Europe, stvarajući Zajednicu za ugljen i čelik 1951., uz njeno postupno prerastanje u Europsku ekonomsku zajednicu, te od 1992. u Europsku Uniju. Doba detanta označuje određene znakove popuštanja blokovskih odnosa. Nuklearni paritet obaju strana uvjerio ih je u doktrinu MUT (mutually assured destruction-garanciju zajedničkog uništenja), koja je tijekom Gorbačovljeve administracije (1985.-1991.) bitno liberalizirao kretanja u istočnoj Europi, te prihvaćanja pada bloka i europskog komunizma, čime je nestala bipolarnost međunarodnih odnosa.

PRISTUPI PROUČAVANJU MEĐUNARODNIH ODNOSA

Širenjem discipline međunarodnih odnosa i povećanjem broja teoretičara došlo je do obilnog grananja te discipline. S obzirom na ciljeve koje si pojedini teoretičari zadaju kroz svoje proučavanje, možemo ih podijeliti na 4 glavne skupine:

  1. Prva skupina ima tradicionalan i legalistički pristup temeljen na proučavanju međunarodnih institucija i međunarodnog prava. Isticanje te dvije komponente, prema njima, vodi ka očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti.

  2. Druga skupina bavi se vojno-obrambenom politikom u svijetu. Uspoređuje vojne snage velikih sila, njihovi strateški ciljevi, te prema tome oblikuju razvoj međunarodnih odnosa. Glavni okvir čine strateški ciljevi i nacionalna sigurnosti SAD-a, kao najveće svjetske vojne sile.

  3. Treća skupina vrlo je ambiciozna, jer uza sve opise, usporedbe, vojne i etičke probleme, tvrdi da je glavni cilj međunarodnih odnosa stvoriti opću teoriju koja bi na osnovi goleme količine činjenica mogla objasniti svako ponašanje država u međunarodnom sustavu.

  4. Četvrta skupina istražuje pitanja rata i mira, želeći time trajnije i kvalitetnije održati svjetski mir i sigurnost. Bave se problematikama vođenja ratova, ekskalacije nasilja, ekonomskim aspektima rata, politikama razoružanja, itd…

Danas, u suvremenoj znanosti dominira 5 različitih pristupa koji organiziraju i sistematiziraju podatke koji su na raspolaganju istraživaču međunarodnih odnosa: povijesni, sistemski, normativni, politološki, te eklektički.

Povijesni pristup

Povijesni pristup postavlja težište na diplomatsku povijest, na čijoj osnovi tvrdi da su današnji međunarodni odnosi uvelike uvjetovani događajima i naslijeđem prošlosti, te da s obzirom na to mogu projicirati budućnost. Diplomatska povijest analizira djelatnosti pojedinih državnika, te tako ukazuje na dobre poteze i pogreške u vođenju njihovih politika. Stoga je ona kao disciplina vrlo korisna u proučavanju međunarodnih odnosa jer osvjetljava tokove različitih nacionalnih politika, te odgovara na pitanje koliko praksa međunarodnih odnosa udovoljava normama i ciljevima politike. No, kritičari takvog pristupa ističu da povijest ne daje adekvatan odgovor, tj. uzročno-posljedičnu vezu. Točno je da povijest može dati neka rješenja na osnovi povijesne analogije, no današnji proces donošenja odluka drastično je izmijenjen zbog širih okolnosti i općenite globalizacije svijeta. Osnovni zaključci povijesnog pristupa svode se na činjenicu da danas, kao i kroz povijest postoje razne promjene, te fiksiranih pravaca provedbe vanjske politike. Povijesni pristup kao jedini svakako nije adekvatan jer ne zadovoljava suvremeni tempo i modernizaciju međunarodnih odnosa, te ne upozorava na neka od ključnih pitanja kojim se znanost o međunarodnim odnosima mora baviti.

Sistemski pristup

Sistemski pristup pretpostavlja da u međunarodnim odnosima postoji određeno slaganje oko nekih pravila iz različitih faza razvoja međunarodnih odnosa, te ne ovise o vremenu njihove konkretizacije. U sistemskom pristupu ističu se 3 načina predočavanja međunarodnih odnosa: balans sile, bipolarnost i univerzalizam.

a) Balans sile – najtrajniji sistem međunarodnih odnosa od stvaranja moderne države. Nastao je u doba postojanja različitih država od kojih svaka nastoji ostvariti svoje nacionalne interese svim sredstvima (uključujući silu). Pozitivna je činjenica da balans sile omogućava postojanje niza malih država u sjeni velikog balansa, tako da specifičan odnos velikih sila onemogućava izbijanje većih međunarodnih sukoba. Promatrano kroz povijest, 19. stoljeće svakako je bilo tipičan primjer balansa sile. Na osnovi sociopolitičkih sličnosti i manje više sličnog ekonomskog razvoja (težnji kapitalizmu), djelovale su čvrsto rodbinski povezane dinastije vladara, tvorivši tako jedinstvenu kastu interesa. Tada, djelovale su isključivo kršćanske države, što je preko zajedničke vjere anuliralo bilo kakve sporne situacije. Čak ni Napoleon ili Hitler nisu uspjeli promijeniti taj sustav, pa je u državnom smislu balans sile bio dugo prisutan u europskoj politici. Taj je sustav mogao vrijediti u 18. i 19. st., dok je socioekonomski poredak to omogućavao. Međutim, u današnje vrijeme balans sile je pogrešan i neznanstven pristup proučavanju međunarodnih odnosa. On je vrijedio samo na europskom kontinentu, a današnji međunarodni odnosi su globalni, stoga, on ne može više odgovoriti na mnoga praktična i teorijska pitanja.

b) Bipolarnost – kretanje i razvoj međunarodnih odnosa kontroliraju dvije sile, karakteristično za hladnoratovsko razdoblje (1945.-1991.). Bipolarnost polazi od pretpostavke da unatoč nizu država u međunarodnoj zajednici, velik broj njih usko je vezan s dvima centrima sila vojnom, ideološkom i kulturnom komponentom. Razvojem međunarodnih odnosa promijenio se sadržaj bipolarnosti, prvenstveno jačanjem NR Kine, do te mjere da se počela javljati teorija tripolarnosti, kao i pentagonalna vizija svijeta Henryja Kissingera. Stoga, bipolarnost je funkcionirala tijekom Hladnog rata, uz iznimku Nesvrstanih država. Smanjivanjem konfrontacije i napetosti prema načelima mirne koegzistencije, bipolarnost je gubila svoj smisao, te je napuštena raspadom Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza.

c) Univerzalizam – tek početkom 20. st. u SAD-u javlja se tendencija novog organiziranja svijeta, ističući da je postojeći neadekvatan za organizaciju suradnje. Nova podjela trebala je omogućiti rješavanje međunarodnih sporova, te arbitražno djelovanje temeljeno na zajedničkom univerzalnom prihvaćanju. SAD, koji je bio u snažnom industrijskom usponu, nije se mogla zadovoljiti nacionalnim okvirima, te je bila primorana napustiti politiku izolacionizma (Monroeova doktrina), kako ne bi sputavala vlastite političko-ekonomske ambicije. To se odrazilo i na znanstvene krugove koji su prihvatili koncepte o svjetskoj vladi i zajednici, koji su bili dodatno ojačani Velikim ratom, Oktobarskom revolucijom, te osnutkom Lige naroda. Težnja za jačanjem svih oblika ravnopravne međunarodne suradnje danas je potrebnija no ikad. Ali, i ta suradnja mora počivati na načelima ravnopravnosti, suverenosti i nemiješanja u unutarnja pitanja.

Sva tri tipa sistemskog pristupa su na svoj način ograničena. Oni daju samo okvir međunarodnim odnosima, no opće snage koje djeluju u međunarodnom sustavu mnogo su kompleksnije, bogatije i dinamičnije. Njihova je vrijednost u tome da daje stanovita obilježja za specifično razdoblje u kojima je svaki od njih funkcionirao.

Normativni pristup

Normativni pristup tvrdi da su međunarodni odnosi, bez obzira na fazu razvoja, uvijek standardizirani i kontrolirani normama međunarodnog ponašanja. Stoga, raspravljalo se o generalizacijama koje bi mogle poslužiti kao temeljni pristup pri promatranju međunarodnih odnosa. U široj teoriji normativisti razlikuju 2 osnovna koncepta: idealistički i realistički.

U interpretaciji realizma, Niccolo Macchiavelli u svom epohalnom djelu Il Principe (Vladar), prikazuje primjer realističkog djelovanja odbacujući sve etičke i religijske norme u cilju realizacije nacionalnih interesa. Autor je u uvjetima tadašnje rascjepkane bio nositelj ideje nacionalnog interesa i njegove pune afirmacije pod svaku cijenu. Prema autoru, svaki vladar morao je imati karakteristike lisice (lukavost) i lava (moć i silu). Na tu teoriju kasnije su se nadovezivali mnogi realisti, poput Francisa Bacona (1561.-1626.), koji je tvrdio da su sila, ekspanzija i rat normalni društveni procesi.

S druge strane, potpuno suprotni teoretičari tvrdili su da je moguće poboljšati svijet i učiniti da korisnim za sve ljude. David Hume (1711.-1776.) zauzimao se za ukidanje trgovinskog protekcionizma, tvrdeći da je slobodna trgovina ključ univerzalnog blagostanja. Ekonomski, slično je gledao i Adam Smith. Immanuel Kant, u svom ključnom djelu O svjetskom miru htio je eliminirati rat putem društvene organizacije.

a) Idealizam, razvijen u SAD-u, te temel