Sveobuhvatne bilješke o filozofskom poimanju čovjeka, druge prirode i pojma djelanja (Praxis)

Filozofsko poimanje čovjeka i njegova ontološka nesigurnost

• Ortega i Gaset (Ortega y Gasset) postavlja snažnu opreku teoriji $homo sapiens$. Po njemu, čovjek unutar univerzuma nije biće sa sigurnošću. Biti čovjek znači biti ono što se nije. Čovjek je definiran kao problem i avantura prepuna opasnosti u svojoj apsolutnosti. Njegovo poimanje počiva na fundamentalnoj neizvjesnosti.
• Maks Šeler (M. Šeler) u radovima "Čovjek i povijest" i "Položaj čovjeka u kosmosu" istražuje najviše ciljeve ljudskog postajanja kroz dualizam "znanja obrazovanja" i "znanja izbavljenja".
• Gabriel Marsel (G. Marcel) oživljava hrišćanski motiv čovjeka kao $homo viator$ (čovjek putnik). Čovjek je biće u uzlaznom kretanju prema Bogu, vođeno nadom, ljubavlju i odanošću kao medijima ispunjenja egzistencije.
• Hans Jonas (H. Jonas) određuje čovjeka kao $homo pictor$ (čovjek slikar). Ova sposobnost stvaranja slike ($Bild$) prema uzoru ($Abbild$) stvara "metafizički ponor" između čovjeka i životinje. Moć apstrahiranja i simboliziranja je izvornija od odredbi $homo sapiens$ i $homo faber$.
• Johan Huizinga uvodi pojam $homo ludens$ (čovjek koji se igra). On istražuje kulturu $sub specie ludi$, tvrdeći da kultura nastaje i razvija se u formi igre. Filozofija, umjetnost, nauka i politika sadrže agonalne, ceremonijalne i ritualne elemente igre.

Četiri niti ljudskog samorazumijevanja i povijesni razvoj

• Povijest poimanja čovjeka držala se na tri osnovne misaone niti:   1. Odnos priroda-čovjek.   2. Odnos transcendencija-čovjek.   3. Odnos samorazumijevanje čovjeka-čovjek.
• Četvrtu nit predstavlja razumijevanje odnosa osnovnih ljudskih djelatnosti: spoznavanja ($theoria$), djelanja ($praxis$) i tvorenja ($poiesis$).
• Heleni su preuzeli duhovno htijenje Istoka da izađu iz sudbinskog ritma prirode. Za razliku od drugih civilizacija, pružili su otpor slijepoj sudbini kroz gradnju vlastite praktičke i poietičke zbiljnosti. Revolucionirali su htoničku mitologiju i zamijenili je olimpijskom, dovodeći do pobjede mjerila ljudskih zakona nad božanskim.
• Ključni pojmovi koje su Heleni razvili za dedukciju morala su:   - Suprotnost prirode i zakona ($physis-nomos$).   - Pojam ustaljenosti ($hexis$, lat. $habitus$).   - Pojam druge prirode ($altera natura$).   - Pojam navike.

Suprotnost prirode i zakona ($physis-nomos$)

• Otkriće Helena: Običaji i pisano pravo ($nomos$) nisu diktat sudbine, već ljudsko djelo.
• Etimologija: Korijen je u glagolu $nemein$ što znači "napasati", "podijeliti", "dodijeliti", ukazujući na nomadsko iskustvo dijeljenja pašnjaka.
• Autori i definicije:   - Herodot: $nomos$ je poredak rada, način bogosluženja i narodni običaj.   - Heraklit: Narod se treba boriti za zakon ($nomos$) kao za utvrdu grada.   - Pindar: $nomos$ sabira navike i tradiciju polisa.   - Arhelaj (5. vijek p.n.e.): Prvi odredio suprotnost; tvrdio da pravedno i sramotno postoje kroz odredbu, a ne po prirodi.
• Sofistička radikalizacija:   - Hipija: Ljudi su srodni po prirodi, a zakon je "tiranin" koji sili mimo prirode.   - Antifont: Odredbe zakona su proizvoljne i dogovorene, dok su nalozi prirode samonikli.   - Kalikle: Zakone stvaraju slabi i gomila; priroda otkriva da je pravedno da jači vlada nad slabim.
• Platonova odbrana zakona: U mitu o Protagori, Platon tvrdi da je $nomos$ nužan uslov opstanka ljudskog roda (darovi stida i pravde). Čovjek nadoknađuje prirodne nedostatke postavljanjem zakona. Bez vrline i $nomosa$ nema gradova.
• Stoicizam: Hrizip promišlja suprotnost $physis-thesis$. Stoici uvode pojam $logosa$ kao umnog moralnog zakona koji je dat od prirode, nasuprot samovoljnim zakonima polisa.

Pojam ustaljenosti ($hexis$) i Aristotelova etika

• Aristotelova kritika Platona: Platon je pitao može li se vrlina naučiti kao kognitivna disciplina. Aristotel odgovara da vrlina nije stvar intelekta (poput matematike), već oblikovanje karaktera.
• Mehanizam nastanka karaktera:   - $ethos$ (običaj/socijalna navika)   - $ethos$ (navika/individualni običaj)   - Karakter ($ēthos$) se stiče navikavanjem, a ne učenjem.
• Definisanje $hexis$-a:   - U Aristotelovom učenju o kategorijama, $hexis$ je osma kategorija.   - Značenja: ustaljenost, imanje, stanje, svojstvo, položaj, ponašanje.   - Ontološki značaj: To je ustaljivanje ljudskog bića u svim elementima ljudskosti. Čovjekov bitak je u napetosti između $Jeste$ i $Može$. Sve što pripada čovjeku $in potentio$ mora se posredovati da bi postalo zbiljsko.
• Četiri oblika sposobnosti prema Aristotelu:   1. Fizička sposobnost ($hexis physei$) - posredovana prirodna dispozicija (npr. bacač diska vježbanjem).   2. Dokazna sposobnost ($hexis apodeiktike$) - ustaljivanje znanstvenog spoznavanja ($theoria$) kroz pouku.   3. Djelatna sposobnost ($hexis praktike$) - posjedovanje razboritosti ($phronesis$) stečeno navikom.   4. Tvorbena sposobnost ($hexis poietike$) - posjedovanje umijeća ($techne$) kroz uvježbavanje.

Druga priroda i povijesne transformacije

• Aristotel (Retorika): Navika donekle liči na prirodu jer "često" liči na "uvijek". Navika postaje "druga priroda".
• Ciceron: Suprotnost $natura - altera natura$; sentencija $Consuetudo quasi altera natura$.
• Religijske tradicije:   - Judeo-hrišćanstvo: Priroda se snižava na nivo "tvorevine". Stari zavjet započinje aktom tvorenja ($poiesis$). Duh pobjeđuje prirodu, ali čovjek plaća cijenu izgonom iz raja zbog moći razlikovanja dobra i zla (praktičko znanje).   - Tertulijan: $Naturae corruptio alia natura est$ (kvarenje prirode je druga priroda).   - Avgustin: Razlikuje $prima natura$ (stvorena od Boga) od $quasi secunda natura$ (izazvana padom).
• Rimska zbilja: Svijet "proze života" (Hegel). Rimljani su se odomaćili u pravnom i političkom životu, dok im je priroda bila misteriozna. Rimski princip je zajednica voljnog htijenja koja vodi u realni skepticizam (Pilatovo pitanje: "Šta je istina?").
• Novovjekovna kritika:   - Ruso: Druga priroda je krivotvorenje izvorne originalne prirode.   - Kant: Zadatak je oslobađanje od neprosvijećenosti koja je postala drugom prirodom.

Hegelova analiza navike i "druge prirode"

• Hegel u "Antropologiji" (Enciklopedija filozofijskih znanosti, § 410) definira naviku kao prvu supra-naturalnu pojavu duha. Navika je posredovanje neposrednosti.
• Karakteristike navike:   - Ponavljanje tjelesnosti koje dobiva formu opštosti.   - Mehanizam samoosjećaja: određenost osjećaja, inteligencije i volje učinjena mehaničkom.   - Funkcija "otupljivanja" (indiferentnost): Navika smanjuje neprijatnost afekcija i otupljuje nagone, što je uslov ljudske slobode. Bez navike, čovjek bi bio vječno zarobljen u čulnosti poput životinje.
• Primjeri navike kod Hegela:   - Uspravno držanje tijela ($homo erectus$) nije prirodno, već djelo duha u formi navike.   - Viđenje i slobodno mišljenje postaju "vlasništvo moje vlastitosti" kroz naviku.
• Pravo kao druga priroda: Pravni sistem je carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda (Filozofija prava, § 4).

Uporedna analiza Aristotela i Hegela

1. Za Aristotela je $hexis$ primarni način bitka čovjeka; za Hegela on ima specifično duhovni karakter.
2. Hegel izvodi porijeklo $heksisa$ iz slobode; Aristotel ne ispituje njegovo ontološko porijeklo.
3. Aristotel vidi praktičko stanje kao sintezu nagona i uma ("promišljena žudnja"); Hegel kao stadij razvitka umske volje.
4. Smisao djelanja kod Aristotela je $eupraxia$ polisa; kod Hegela je to sloboda svakog oblika djelanja u modernom sistemu.
5. Aristotel reflektira organsku cjelinu polisa; Hegel se suočava sa "čudovištem razdora" moderne epohe (konflikt prava, morala, ekonomije i politike).

Pojam djelanja ($praxis$)

• Etimologija: $péra$ (preko toga, dalje). Glagol $prassein$: prodirati, dovršiti, upravljati.
• Platonova distinkcija: Razlikuje $eu práttein$ (djelati po sebi) i $eu poiein$ (izvršenje čina/tvorenje).
• Aristotelov $praxis$:   - Bogovi imaju najviši oblik praksisa - misaono posmatrački, jer nemaju cilja izvan sebe.   - Tragedija je $mimesis$ (podražavanje) ljudskog životnog praksisa.
• Šest momenata razlike ($theoria$, $praxis$, $poiesis$):   1. Razlika bivstava: Vječne stvari ($theoria$) naspram onih koje "mogu biti i ne biti" ($praxis$, $poiesis$).   2. Razlika načina života: uživanje, politički život, misaoni život.   3. Razlika dijelova duše: osjetilno ($aisthesis$), želja ($orexis$), um ($nous$).   4. Svrha znanja: Znanje radi znanja, znanje radi djelanja, znanje radi tvorenja.   5. Tipovi istine: Afirmacija/negacija vs. nastojanje/izbjegavanje.   6. Razlika $heksisa$: dokazno, djelatno i tvorbeno stanje.
• Definicija: Praxis je djelanje u kome je moguće odlučivanje o tome šta treba činiti, koje se tiče ljudske vrline i poroka, a svrha mu je dostižno djelatno dobro ($prakton agathon$).

Povijesna degradacija i reinterpretacija praksisa

• Plotin: Praxis je "najslabiji način teorije". Prava djelatnost je unutrašnja, usmjerena na dušu, dok je praxis blijeda slika usmjerena na spoljašnjost.
• Srednji vijek: Gubi se jasna razlika. $Praxis$ se prevodi kao $actus$, ali se miješa sa $operatio$ (tvorenje).
• Imanuel Kant: Razdvaja "moralno-praktičko" (princip slobode) od "tehničko-praktičkog" (princip prirode/tvorenje). Isključuje ekonomiju i politiku iz praktičke filozofije. Moral je unutrašnje djelanje, a motiv je samoodređenje umske volje.
• Karl Marks: Praxis vraća u središte kritike moderne epohe kao način proizvodnje života. Kod sljedbenika (Praxis-filozofija) dobiva heurističku vrijednost.
• Suvremene teorije: Huserl (spoznajno-teorijska postavka), Habermas (komunikativno djelanje), Fuko (diskurzivna praksa).