Iscrpne beleške o antropološkim pretpostavkama morala

ANTROPOLOŠKE PRETPOSTAVKE MORALA

  • Etika kao filozofija morala pored svoja četiri osnovna pitanja implicitno ili eksplicitno obrađuje antropološke pretpostavke morala.
  • Aristotel je postavio uzorni model kroz tri ključna pitanja:   - Pitanje o čovjeku: Određuje zadatak filozofskog razumijevanja čovjekovog bitka; moral se shvata kao oblik ljudskog djelanja.   - Pitanje o »drugoj prirodi«: Ispituje odnos ljudskog djelanja i prirode. Razlikuju se pojam »prve prirode« i »druge prirode« kako bi se zasnovalo djelanje naspram puke prirode.   - Pitanje o praksisu (praxis): Usmjerava se na samu bit ljudskog djelanja.
  • Filozofski i etički odgovori na ova pitanja omogućavaju dedukciju pojma morala iz pojmova čovjeka, »druge prirode« i djelanja.

FILOZOFSKO POIMANJE ČOVJEKA

  • Moral je istorijski oblik određenja i razumijevanja čovjeka, a etika je samorefleksija čovjeka kao moralnog bića.
  • Filozofsko poimanje čovjeka opire se lakoj sistematizaciji, ali se mogu razlikovati četiri osnovna tipa učenja o čovjeku:   1. Na osnovu izvora (principa) bitka: Transcendencija (bogbog, apsolut) naspram imanencije (sopstvena subjektivnost).   2. Na osnovu odnosa prema prirodi: Čovjek kao dio unutrašnjeg razvitka prirode naspram čovjeka kao supra-naturalnog bića.   3. Na osnovu odnosa individue i zajednice: Čovjek kao individualno biće naspram čovjeka kao socijalnog bića (reprezent opštosti roda).   4. Supstancijalističko naspram egzistencijalističkog objašnjenja: Supstancijalizam vidi čovjeka kao modus supstancije sa postojanom esencijom; egzistencijalizam poriče nepokretnu suštinu i vidi čovjeka kao biće otvorenosti i unikatnosti.

POIMANJE ČOVJEKA U HELENSKOJ FILOZOFIJI

  • Helensko mišljenje racionalno utemeljuje određenja čovjeka koja ostaju trajna baština filozofske antropologije.
  • Entelehijalna bit: Zajednička pretpostavka svih antičkih određenja je da su u bitku čovjeka položene mogućnosti njegovog entelehijalnog, energičkog ozbiljenja. Ne postoji kantovska napetost između bitka i trebanja; ono što čovjek može biti već je prezentno na skriveni način.

Čovjek kao mikrokosmos

  • Jedno od najranijih određenja: čovjek kao mikrokosmos (grcˇ.μικρoˊςgrč. \mu \iota \kappa \rho \acute{o} \varsigma, mali i κoˊσμος\kappa \acute{o} \sigma \mu \omicron \varsigma, poredak svega).
  • Čovjek je »zbiljnost u malom« koja ponavlja makrokosmos (»veliki svijet«). Demokrit (fragmenti B 4b, 4c) daje visoki ontološki status čovjeku unutar poretka zbilje.

Čovjek kao umno (razumno) biće

  • Alkmeon iz Krotona utemeljuje dominantnu evropsku liniju: bogovi imaju znanje, ljudi samo nagađanje. Čovjek se od drugih bića razlikuje jer jedini razumije, dok drugi samo primaju osjete.
  • Zōon logon echon (zoˉ!on logon echonz \bar{o} ! on \, logon \, echon): Živo biće obdareno umom i jezikom. Aristotel dodaje i pojam zoon politikon (»biće zajednice«).
  • Latinski prevod: animal rationale. Boetije definiše ličnost kao individualnu supstanciju umom opremljene prirode.
  • Kant razlikuje animal rationabile (biće sa umnom sposobnošću) i animal rationale (umna životinja koja samu sebe takvom čini).
  • Hajdeger tumači ovaj pojam kao »živo biće koje govori i sluša«.

Čovjek kao nedostatno biće

  • Anaksimandar: Čovjeku treba dugotrajno dojenje, dok se druga bića odmah sama hrane.
  • Anaksagora: Ljudi su u mnogim stvarima slabiji od životinja.
  • Mängelwesen: Pojam Arnolda Gelena (1940.1940.) u djelu »Čovjek«. Čovjek je biološki neprilagođen, ali preživljava jer stvara kulturu kao »drugu prirodu« ili kulturu nadoknade (»proksimativno rješenje«).
  • Mitologija kompenzacije: Prometej daruje vatru; Zevs (prema Hesiodu i Platonu) daruje stid, pravdu i pravo.

Čovjek kao mjera (Anthropos metron)

  • Protagora (sofisti): »Čovjek je mjera svih stvari: onih koje jesu da jesu, a onih koje nijesu da nijesu«.
  • Dvosmislenost stava: Mjera može biti subjektivna (nagoni, interesi pojedinca) ili objektivna (samosvjesni um).

Sokratovo poimanje čovjeka

  • Sokrat odbija ideju puke kompenzacije nedostataka. Čovjek je u prednosti nad životinjama zbog fizičkih (uspravan hod, ruke) i misaonih moći.
  • Čovjek je primarno djelatno (praktičko) biće. Bogovi su ljudima darovali ljubavnu nasladu koja traje do starosti, za razliku od životinja.
  • Teza o rukama: Aristotel smatra da čovjek ima ruke jer je najrazumnije biće (Galen: ruka kao »oruđe svih oruđa«).

Čovjek kao međupoložaj

  • Heraklit: Najmudriji čovjek prema bogu je kao majmun.
  • Platon: Samo je bog mudar, čovjek je »prijatelj mudrosti« (filozof).
  • Filon iz Aleksandrije: Čovjek kao granica (methorion) između smrtne i besmrtne prirode.

Čovjek kao kosmopolitsko biće

  • Stoici razvijaju ideju jednakosti ljudi pozivanjem na physis (prirodu) nasuprot nomosu (konvencionalnom običaju).
  • Čovjek je građanin i baštinik svijeta, bez obzira na polis kojem pripada.

PLATONOVA ANTROPOLOŠKA DOKTRINA

  • Platon narušava helensku ideju o jedinstvu bitka uvodeći mitologem metempsihoze (seljenje duše).
  • Duša (psyché): Nematerijalni princip života, izvor kretanja, besmrtna, pre-egzistentna i post-egzistentna.
  • Odnos duša-tijelo: Tijelo je »grob« ili »tamnica« duše. Čovjek je prvenstveno duša.
  • Trodjelnost duše:   1. Požudni dio (epithymeˉtikoˊnepithym \bar{e} tik \acute{o} n) - propadljiv.   2. Srčani dio (thymoeideˊsthymoeid \acute{e} s) - propadljiv, ali valjaniji.   3. Umni dio (logistikoˊnlogistik \acute{o} n) - besmrtan i srodan božanskom.
  • Metafora zaprege: Umni dio je vozar, srčani i požudni su konji (dobar i loš).
  • Dokazi besmrtnosti (iz »Fedona«):   1. Iz suprotnosti: Život nastaje iz smrti i obrnuto (kružno kretanje).   2. Spoznaja kao sjećanje (anamnesisanamnesis): Duša je boravila u svijetu ideja prije rođenja.   3. Jednostavnost: Duša je prosta (neraspadljiva), tijelo je složeno.   4. Pobijanje duše kao harmonije: Duša zapovijeda tijelu, dok harmonija zavisi od dijelova.

ARISTOTELOVA ANTROPOLOGIJA

  • Odbija Platonov dualizam; vraća se jedinstvu duševno-tjelesnog.
  • Cjelina ljudske djelatnosti: Theoria (spoznaja), Praxis (djelanje) i Poiesis (tvorenje).
  • Tri mjerodavne postavke:   1. Logos (um i govor): Temelj spoznaje (hexis apodeiktikehexis \, apodeiktike) i zajednice (hexis praktikehexis \, praktike).   2. Političko biće (zoon politikon): Čovjek ostvaruje ljudskost samo u zajednici. Zajedničnost je bit čovjeka, a polis je suštinski oblik praksisa.   3. Moralno biće: Sposobnost razlikovanja dobra i zla, pravednog i nepravednog. Čovjek može podrediti nagone razumu.
  • Ključna kategorija: Hexis (ustaljenost, habituelna struktura) u fizičkom, spoznajnom i djelatnom smislu.

STAROZAVJETNA I HRIŠĆANSKA PREDSTAVA O ČOVJEKU

Stari zavet

  • Čovjek pred bogom (coram deo). Bog je apsolutno jedan, čovjek je božji stvor (creatura).
  • Čovjek (\u00BB'\bar{a}d\bar{a}m\u00AB) je bogolik (imago dei), postavljen za gospodara zemlje.
  • Antropološki pojmovi: b\bar{a}s\bar{a}r (meso/slabost), l\bar{e}b (srce/središte), nefe\check{s} (život/požuda), ruach (duh/snaga).
  • Slobodna volja: Čovjek može otkazati poslušnost bogu. Grijehom se slama ciklična predstava vremena; čovjek postaje homo viator u povijesti.

Novi zavet

  • Isus kao »novi Adam«, bogočovjek, uzor modifikabilne biti čovjeka.
  • Sukob slobodne volje i božje milosti: Problem avgustinizma i pelagijanstva.
  • Paulinska teologija: Rascjep između duha (pneuma) i tijela (sarx). Hegel to naziva »nesretna svijest«.
  • Podjele hrišćanstva:   - Pravoslavlje: Naglasak na »sabornosti« (koinoˉiakoin \bar{o} ia) i ontološkom suodnošenju.   - Katolicizam: Subjektivistička tradicija, harmonizacija volja kroz sholastiku.   - Protestantizam: Sola scriptura, sola fide, sola gratia. Bog kao partner koji zavisi od unutrašnjosti čovjeka.

RENESANSNI I NOVOVJEKOVNI POJAM ČOVJEKA

  • Oživljavanje pojmova homo sapiens (Line, 1760.1760.) i homo faber (čovjek kao tvorac sebe samog).
  • Čovjek više nije određen puko milošću (napad na avgustinizam), već sopstvenom stvaralačkom moći.
  • Novovjekovni dualizam: Dekartov rascjep na misaonu i protežnu supstanciju. Tijelo kao prirodni automat.
  • Spinoza/Stoici: Sloboda kao spoznata nužnost.
  • Herder i Humbolt: Jezik kao centralni »oblikujući organ mišljenja«.

KANT, HEGEL I MARKS

  • Imanuel Kant: Čovjek pripada svijetu prirode (kauzalitet) i svijetu slobode (noumenalna moć). Osnovno pitanje: »Šta je čovjek?«. Čovjek je svrha, nikada samo sredstvo.
  • G.W.F. Hegel: Razvoj duha kroz temporalno-povijesni proces. Čovjek kao subjektivni (duša, svijest, um), objektivni (pravo, moral, porodica, država) i apsolutni duh (umjetnost, religija, filozofija).
  • Karl Marks: Kritika otuđenja (otuđenje). Čovjek je rodno biće koje se konstituiše kroz rad. Cilj je prevladavanje građanske epohe i postizanje »razotuđenog čovjeka« koji razvija sve svoje moći.

SAVREMENI ANTROPOLOŠKI PLURALIZAM

Filozofija života (Niče, Diltaj)

  • Niče: Čovjek kao priroda (homo natura), vođen nagonima, »most« ka nadčovjeku.
  • Diltaj: Život se razumije kroz sisteme kulture u povijesti.

Evolucionizam

  • Čovjek kao vrhunac organskog razvoja. Šarden (Teilsrd de Chardin) vidi čovjeka kao osovinu kosmičkog razvitka ka tački Omega.

Filozofija egzistencije

  • Kjerkegor: Izbor između estetičkog, etičkog i religijskog.
  • Hajdeger: Umjesto pojma čovjeka uvodi Dasein (tubitak) kao »bačeni projekt«. Čovjek je »pastir bitka«.
  • Sartr: Egzistencija prethodi esenciji; čovjek je osuđen na slobodu.

Moderna filozofska antropologija

  • Maks Šeler: Čovjek ima specifično »mjesto u kosmosu« zbog duha koji može reći »ne« nagonima.
  • Arnold Gelen: Čovjek kao nedostatno biće koje stvara institucije i kulturu kao ¹nadoknađujući svijet«.
  • Ernst Kasirer: Čovjek kao animal symbolicum (biće koje stvara simbole).
  • Ortega-i-Gaset: Čovjek kao homo insciens (neznajući čovjek), biće koje je stalna avantura i problem.