krscanstvo

Kršćanstvo u ranom srednjem vijeku

Nakon završetka antičkog razdoblja i priznavanja kršćanstva kao slobodne religije, Crkva je naišla na nove izazove, uključujući pojavu brojnih hereza. Sazivani su crkveni sabori kako bi se očuvalo pravovjerje. Istovremeno, prodiranje barbarskih plemena uzrokovalo je pad Zapadnog rimskog carstva 476. godine, a velike seobe naroda donijele su razaranja prethodno izgrađenih dobara.

Padom Zapadnog rimskog carstva počinje srednji vijek, koji traje do 1453. godine, odnosno do otkrića Amerike 1492., prema drugom računanju. Srednji vijek dijeli se na tri razdoblja: rani (500.–1000.), razvijeni i kasni. Rani srednji vijek obilježili su osvajanja barbarskih plemena, germanizacija, anglosaksonski i franački utjecaji na kršćanstvo te jačanje Crkve. Na području srednjovjekovne Hrvatske ističu se dodiri sa Svetom Stolicom i proces pokrštavanja.

Germanska plemena su u tom razdoblju imala ključnu ulogu. Njihovi vođe često su podupirali arijanizam, herezu koja je Krista smatrala podređenim Ocu. Iako je arijanizam osuđen na Nicejskom saboru 325., proširio se po Rimskom Carstvu. Franački kralj Klodvig, protiveći se arijanizmu, oko 500. godine prihvatio je kršćanstvo i Svetu Stolicu, što je potaknulo masovna obraćenja njegova naroda. Međutim, mnoga od tih obraćenja nisu pratila istinska promjena života.

Anglosasi su imali drugačiji pristup. Prvi dodiri Svete Stolice s Anglosasima zbili su se krajem 6. stoljeća, kada je papa Grgur Veliki poslao 40 misionara u Englesku. Njihov rad donio je plodove, vidljive u brojnim svetim kraljevima i kraljicama te svakodnevnom životu naroda. Engleska je iznjedrila misionare poput svetog Bonifacija (680.–754.), koji je djelovao u Njemačkoj i postao poznat kao apostol Njemačke.

Nova povezanost Franačke i Svete Stolice dogodila se za vladavine Karla Velikog, kojeg je papa Lav III. okrunio za rimskog cara 800. godine, obnovivši Zapadno rimsko carstvo. Karlo je poticao izgradnju crkava, samostana i škola te razvoj kulture, što je poznato kao karolinška renesansa. Međutim, carevo miješanje u crkvene poslove ponekad je umanjivalo samostalnost Crkve.

Prije dolaska Hrvata, kršćanstvo je na ovim područjima bilo prisutno, središta su bila u Sirmiju i Saloni. Tijekom Dioklecijanovih progona mnogi su kršćani podnijeli mučeničku smrt. Hrvati su stigli početkom 7. stoljeća iz Bijele Hrvatske na poziv cara Heraklija. Prema legendi, predvodili su ih petorica braće (Kluks, Hrvat, Muhlo, Kosjenac, Lobel) i dvije sestre (Tuga i Buga). Nakon oslobođenja Dalmacije od Avara, Hrvati su se pomiješali s lokalnim stanovništvom.

Stari Hrvati bili su mnogobošci, vjerujući u vrhovnog boga Peruna te druga božanstva poput Bjeloboga i Črnoboga. Vjerovali su i u nadnaravna bića poput vila i vukodlaka. Pokrštavanje Hrvata započelo je oko 640. godine, kada je papa Ivan IV., rodom iz Dalmacije, poslao opata Martina da otkupi kršćanske zarobljenike i prenese kosti mučenika iz Dioklecijanova razdoblja.

Uz misionare iz Rima, pokrštavanje su kasnije vodili franački i anglosaksonski svećenici, a od 9. stoljeća i sveta braća Ćiril i Metod. Oni su stvorili glagoljicu, pismo koje se posebno povezalo s Hrvatima (temelj hrvatske srednjevjekovne književnosti). Hrvati su jedini narod unutar Katoličke Crkve koji je u liturgiji koristio staroslavenski jezik, pravo koje će drugi narodi steći tek na Drugom vatikanskom saboru.

Benediktinci, koji su dolazili iz Akvileje, također su imali značajnu ulogu u pokrštavanju Hrvata. Prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj osnovao je knez Trpimir 852. godine u Rižinicama kod Solina. Benediktinski samostani, poznati po pravilu "Moli i radi" (Ora et labora), postali su rasadišta pismenosti i kulture, znanosti i književnosti (prepisivanje knjiga, pisci i znanstvenici), te su ( i razvojem poljodjelstva i obrtništva) pridonijeli širenju kršćanstva i duhovnog procvata.

Unatoč napretku, izazovi i poteškoće koje su se pojavili u ranom srednjem vijeku nastavili su utjecati na Crkvu u razvijenom i kasnom srednjem vijeku.

Crkva u razvijenom srednjem vijeku

Uvod

Razvijeni srednji vijek nadovezuje se na rani srednji vijek, obilježen kristijanizacijom barbarskih plemena i širenjem kršćanstva. No, ovo razdoblje donosi i izazove: udaljavanje Istoka i Zapada, prodiranje islama, nastanak krivovjerja te sve veći utjecaj svjetovnih vladara na Crkvu.

Početak udaljavanja Istoka i Zapada

Razlike između kršćanskog Istoka i Zapada javljaju se još od samih početaka zbog otežane komunikacije tijekom progona. Dodatno ih je produbila podjela Rimskog Carstva 395. godine, kada je car Teodozije I. podijelio carstvo između sinova, stvarajući Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo. Na crkvenom planu razlike su bile vidljive u bogoslužju (korištenje beskvasnog kruha u euharistiji), teologiji i disciplini (celibat). Jedno od ključnih teoloških pitanja bilo je uvođenje "filioque" u Nicejsko-carigradsko vjerovanje na Zapadu, kojim se ispovijedalo da Duh Sveti proizlazi "i od Sina" (lat. "filioque"), što Istočna Crkva nije prihvaćala. Istočna Crkva također nije htjela priznati vrhovni autoritet pape kao nasljednika svetog Petra, nego je inzistirala na ravnopravnosti patrijarha, što ju je vremenom razjedinilo i oslabilo. Na Istoku je car imao znatan utjecaj na crkvene poslove, što je otežavalo dijalog.

Veliki crkveni raskol 1054. godine

Pokušaji pomirenja napetosti između Istoka i Zapada kulminirali su 1054. godine kada je papa Lav IX. poslao kardinala Humberta de Silvu Candidu u Carigrad. Susret s patrijarhom Mihajlom Cerularijem završio je, umjesto pomirenja-zaoštravanjem sukoba, tj. uzajamnim izopćenjem, što je podijelilo Crkvu na Istočnu (Pravoslavnu) i Zapadnu (Katoličku). Iako se tada činilo da to nije nikakav poseban događaj i da neće biti nekakvih većih posljedica, ipak su se tijekom narednih stoljeća razlike  umnožile, a pokušaji pomirenja bilježe se tek u najnovije vrijeme. Naime, navedene ekskomunikacije ukinuli su tek 1965. god. papa Pavao VI. i carigradski patrijarh Atenagora I. Taj je raskol, uz nastanak protestantizma u 16. st., velika rana na licu Crkve, a ublažavaju je tek djelomično novija ekumenska nastojanja.(V. u udžbeniku razlike između katolika i pravoslavaca).

Prodor islama

Islam, koji je nastao 622. godine, brzo se širio zahvaljujući kulturološkom utjecaju i vojnom osvajanju. Do 11. stoljeća situacija u Svetoj Zemlji bila je mirna, ali dolaskom Seldžuka, turskih nomada, kršćanski hodočasnici bili su spriječeni u posjećivanju svetih mjesta. Ovo je stanje dovelo do križarskih ratova.

Križarski ratovi

Križarski ratovi započinju 1096. godine kao odgovor na progon kršćana u Svetoj Zemlji. Tijekom razdoblja od gotovo 200 godina, organizirano je osam križarskih pohoda. Iako su ratovi prvotno imali plemenite ciljeve, s vremenom su izgubili duhovni zanos i pretvorili se u političke intrige. Primjerice, četvrti križarski rat 1202. godine obilježili su pljačka Zadra i uspostava Latinskog Kraljevstva nakon osvajanja Carigrada 1204. godine, što je dodatno pogoršalo odnose između Katoličke i Pravoslavne Crkve.

Uloga viteških redova

Tijekom križarskih ratova nastaju viteški redovi poput ivanovaca (hospitalaca), teutonaca i templara. Ovi redovi pružali su zaštitu hodočasnicima, ali su se s vremenom udaljili od evanđeoskih ideala. Njihova moć i bogatstvo često su izazivali kontroverze, a svi su redovi kasnije ukinuti.

Pad duhovnog zanosa i pojava katara

Događaji poput križarskih ratova i širenja islama doveli su do gubitka duhovnog zanosa. Nepoznavanje kršćanskog nauka otvorilo je prostor za krivovjerja poput katara, koji su provodili strogo pokornički život. Katari su osobito djelovali u Francuskoj (albigenzi) i Bosni (bosanski krstjani),

Razvili su dualističku teologiju, prema kojoj svijet dijele na dobro i zlo: materijalni svijet smatraju djelom zlog boga, dok je duhovni svijet djelo dobrog Boga. Njihovo učenje osuđivalo je Katoličku Crkvu kao korumpiranu, a njihovi duhovni vođe, "katharoi" (čisti), živjeli su strogo asketskim životom, odbacujući materijalna dobra i tradicionalne sakramente.

Nastanak inkvizicije

Kako bi se suzbilo krivovjerje, papa Lucije III. i car Fridrik I. Barbarossa uveli su inkviziciju, istražni postupak protiv heretika. Papinska inkvizicija, koja je djelovala pod nadzorom Crkve, temeljila se na ispitivanju heretika i njihovom pozivanju na pokajanje. Iako je povremeno dolazilo do zloupotreba, cilj papinske inkvizicije bio je suzbijanje krivovjerja kroz crkvene i duhovne postupke.

Španjolska inkvizicija, osnovana 1478. godine od strane kraljice Izabele I. i kralja Ferdinanda II., imala je specifičnu političku i religijsku ulogu. Za razliku od papinske, ova je inkvizicija bila pod kraljevskom kontrolom i usmjerena na otkrivanje "lažnih" konvertita iz židovstva i islama. Bila je ozloglašena zbog brutalnosti i korištenja mučenja, što ju je činilo daleko surovijom od papinske verzije. Unatoč razlikama, obje su inkvizicije ostavile značajan trag u povijesti Crkve i europske religijske politike.

Utjecaj svjetovnih vladara

Svjetovni vladari, koji su financirali crkvene institucije, sve više su utjecali na Crkvu. Praksa laičke investiture, u kojoj su vladari postavljali čak i biskupe, dovela je do korupcije i simonije. Kao reakcija na to, pojavile su se reforme.

Clunyjevska i grgurovska reforma

Clunyjevski samostan u 10. stoljeću postao je središte duhovne obnove zahvaljujući izravnoj papinskoj upravi i njegovom uzoru u pobožnosti. Papa Grgur VII. pokrenuo je grgurovsku reformu usmjerenu na vraćanje crkvene samostalnosti i ideale siromaštva, što je kasnije dovelo do osnivanja prosjačkih redova poput franjevaca i dominikanaca.

Zaključak

Razvijeni srednji vijek bio je razdoblje izazova i kriza za Crkvu, ali i duhovne obnove. Unatoč poteškoćama, pojavili su se pojedinci poput svetog Franje Asiškog i svetog Dominika, koji su unijeli novi zanos i potvrdili vjeru u trajnu snagu Crkve vođene Duhom Svetim.

Razdoblje procvata kršćanstva u 12. i 13. stoljeću: Franjevci i Dominikanci

Uvod

Nakon reformi pokrenutih od strane Clunyevskog pokreta i pape Grgura u 10. i 11. stoljeću, Crkva je ponovno doživjela pad u duhovnoj žaru, udaljivši se od evanđeoskih ideala i prianjajući uz materijalna dobra. No, kao i mnogo puta ranije, Duh Sveti nadahnuo je pojedince i skupine koji su željeli obnoviti izvornu svetost Crkve i ponovno pokazati svijetu ljepotu Kristove Zaručnice. U tom su razdoblju mnogi posvećeni pojedinci pokazivali duboku duhovnost, prakticirajući stroga pokornička djela i iskazujući ljubav prema bližnjima skrbeći o siromašnima, bolesnima i potrebitima.

Ovakvo stanje stvorilo je plodno tlo za nastanak prosjačkih redova, a u tom su kontekstu sveti Franjo Asiški i sveti Dominik Guzman odigrali ključnu ulogu, obilježivši to razdoblje svojim životima i djelovanjem.

Sveti Franjo Asiški

Početak života i duhovni preokret
Rođen 1182. godine u Asizu, Franjo Asiški, krsnim imenom Giovanni Bernardone, odrastao je u bogatoj trgovčkoj obitelji. Kao mladić, Franjo je živio raskošnim i bezbrižnim životom, no bolest ga je potaknula na razmišljanje o smislu života i privukla ga Kristu. Ključna točka njegova preobraženja dogodila se kada je, moleći se u ruševnoj crkvi Svetog Damjana, čuo glas s križa koji mu je poručio: „Franjo, popravi moju kuću koja je u ruševinama.“

Napeti odnos s ocem i izbor siromaštva
Nakon što je prodao svilu iz očeve trgovine kako bi obnovio crkvu, njegov otac ga je razbaštinio. Franjo je simbolično odbacio svoju staru životnu ulogu skidajući odjeću pred sudom, odlučivši živjeti u potpunom siromaštvu. Prosjačenjem je prikupio sredstva za obnovu crkve Svetog Damjana i drugih crkava, poput crkve Svete Marije od Anđela, koja je postala dom prvom ženskom franjevačkom redu – klarisama.

Evanđeoski ideali i osnivanje reda
Inspiriran Isusovim riječima iz Evanđelja po Luki (Lk 9,1-3), Franjo je živio u radikalnom siromaštvu. Oko njega su se okupili sljedbenici, te je 1208. osnovao Red manje braće, kasnije poznat kao franjevci. Papa Inocent III. odobrio je njihov rad, prepoznajući Franjinu misiju.

Mistika, stigme i predanost prirodi
Franjo je bio poznat po jednostavnom životu, mističnim iskustvima i povezanosti s prirodom, što je izraženo u njegovoj „Pjesmi stvorova“. Bio je prvi svetac sa stigmama, koje su se pojavile zbog njegove duboke povezanosti s Kristovom mukom.

Sveta Klara i klarise
Franjina sugrađanka, sveta Klara, slijedila je njegov put i osnovala ženski ogranak reda, klarise, živeći u kontemplativnoj zajednici.

Naslijeđe
Franjevci su se brzo širili, doprijevši do Hrvatske već krajem 13. stoljeća. Osnovali su brojne samostane i imali ključnu ulogu u čuvanju vjere, kulture i nacionalnog identiteta.

Od ukupno tri do sada proglašena hrvatska svetca, dvojica su pripadnici franjevačkoga reda: sv. Nikola Tavelić, OFM i sv. Leopold Mandić, kapucin. Sveti Nikola Tavelić rodom je iz Šibenika, a podnio je mučeničku smrt u Jeruzalemu krajem 14. st. Naime, zbog naviještanja katoličke vjere jeruzalemski su ga muslimani, zajedno s još dvojicom sumučenika, osudili, a potom sasjekli mačem i spalili na lomači. Sveti Nikola Tavelić prvi je proglašeni hrvatski svetac. Spomendan mu se slavi 14. studenoga. Sveti Leopold Mandić rođen je u Herceg Novom u drugoj polovici 19. st., a veći dio svoga redovničkoga života proveo je u Padovi, svakodnevno satima strpljivo ispovijedajući i na takav je način pokazivao pokornicima milosrdno Božje lice. Iako je stasom dosegao tek 135 cm, duhom i obilovanjem milošću Božjom bio je gorostas.

Sveti Dominik Guzman

Početak i borba protiv krivovjerja
Sveti Dominik rođen je u Kastilji krajem 12. stoljeća. Suočen s širenjem katarskog dualističkog krivovjerja, posvetio se teološkom obrazovanju kako bi argumentirano branio pravovjerje.

Osnivanje Reda propovjednika
Dominik je 1216. osnovao Red propovjednika, poznat kao dominikanci. Red je bio posvećen siromaštvu, teološkom znanju i propovijedanju, čime je dominikancima povjerena služba borbe protiv krivovjerja.

Dominikanci u Hrvatskoj
Red se brzo širio i u Hrvatskoj, gdje je prvi samostan osnovan u Dubrovniku 1225. godine. U Zadru je 1495.g. osnovana prva dominikanska škola, koja je kasnije prerasla u sveučilište. Dominikanci su se istaknuli u obrazovanju i skrbi za siromašne.

Značajni teolozi
Među dominikancima se ističu sveti Albert Veliki, sveti Toma Akvinski i Pavao Dalmatinac, a u Hrvatskoj bl. Augustin Kažotić i bl. Ozana Kotorska.

Zajednički doprinos Crkvi i društvu

Sveti Franjo i sveti Dominik postavili su temelje za duhovnu obnovu Crkve, naglašavajući evanđeoske ideale siromaštva, ljubavi prema bližnjima i obrazovanja. Njihova su djela ostavila dubok trag, doprinijevši ne samo vjerskom, nego i kulturnom, povijesnom i društvenom razvoju srednjovjekovnog svijeta. Njihov naslijeđe nastavlja svijetliti i danas.

Crkva u razdoblju humanizma i renesanse
Humanizam i renesansa označavaju kulturne i intelektualne pokrete koji su se razvili tijekom 14. do 16. stoljeća. Potičući povratak antičkim idealima, promicali su ideju sretnog i ispunjenog čovjeka. Humanizam se primarno odnosio na znanost i obrazovanje, dok je renesansa bila usmjerena na umjetnost. Ovi su se pokreti prvo pojavili u Italiji, a zatim se proširili na ostatak Europe.

Među istaknutim europskim humanistima su Erazmo Roterdamski (Pohvala ludosti), Francesco Petrarca (Kanconijer), Dante Alighieri (Božanstvena komedija), Giovanni Boccaccio (Decameron), sveti Thomas More (Utopija), te Hugo Grotius (O pravu rata i mira). Renesansnu umjetnost obilježili su Leonardo da Vinci (Posljednja večera, Mona Lisa), Albrecht Dürer (Adam i Eva), Tizian Vecelli (Uznesenje Blažene Djevice Marije, Marija Magdalena), Raffaello Santi (Isusovo preobraženje, Vjenčanje Djevice), Michelangelo Buonarroti (Pieta, David, Mojsije, Stvaranje čovjeka) itd.

Poznatiji hrvatski humanisti su književnici Marko Marulić (Judita, Pouke za čestit život s primjerima, Suzana, Molitva suprotiva Turkom, Davidijada), Ivan Česmički / Jan Panonije (U smrt majke Barbare), Marin Držić (Dundo Maroje, Novela od Stanca), Džore Držić (Radmio i Ljubmir, pjesme u Ranjininom zborniku), Šiško Menčetić (pjesme u Ranjininom zborniku), Hanibal Lucić (Robinja), Mavro Vetranović (različita pjesnička i dramska djela), Petar Zoranić (Planine), Petar Hektorović (Ribanje i ribarsko prigovaranje), a između renesansnih umjetnika valja posebno istaknuti slikare Nikolu Božidarevića i Mihajla Hamzića, te graditelje i kipare Jurja Dalmatinca, Ivana Duknovića, Lucijana Vranjanina i Nikolu Firentinca.

Unatoč pozitivnim doprinosima, humanizam i renesansa ponekad su zapostavljali duhovnu dimenziju, naglašavajući čovjeka i ovozemaljske ljepote. To je posebice bilo vidljivo u dijelovima Europe neometanima osmanskim prijetnjama, gdje su umjetnost i glorifikacija ljudskog tijela dosegli vrhunac.

Razdoblje je obilježilo i površno prakticiranje pobožnosti, usmjereno na izvanjske manifestacije poput ceremonija i procesija. Kao odgovor na to, razvila se devotio moderna – pokret usmjeren na unutarnju pobožnost i poniznost, inspiriran djelom Nasljeduj Krista Tome Kempenca. Ovo djelo, i danas popularno (najprevođenija i najtiskanija knjiga poslije Svetoga pisma), savjetuje kako živjeti pobožnim životom, ne samo u redovničkom nego i u svakodnevnom životu.

Sveti Thomas More, autor Utopije, ostao je poznat po svojoj nepokolebljivoj vjeri. Njegovo mučeništvo, zbog protivljenja kralju Henriku VIII., Katolička crkva proglasila je svetim činom.

U Hrvatskoj je religija ostala središnja osovina života zbog stalne prijetnje osmanskih napada. Nakon osmanskog osvajanja Bosne i Hercegovine, kršćani su postali građani drugog reda, suočeni s visokim porezima i dankom u krvi, što je potaknulo mnoge na iseljavanje u Hrvatsku, Austriju, Italiju i Slovačku. Najintenzivnija islamizacija Bosne dogodila se početkom 17. stoljeća, kada su brojni katolici prešli na islam. Oni koji su odbijali napustiti svoju vjeru bili su izloženi progonima. Ključnu ulogu u očuvanju katoličke vjere i hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini, Slavoniji i Srijemu odigrali su franjevci. Zahvaljujući predanosti, brojnim žrtvama i doprinosu zaustavljanju osmanskih osvajanja u Europi, Hrvati su u povijesti stekli naslov "predziđe kršćanstva."

Marko Marulić (1450.–1524.), poznat kao otac hrvatske književnosti, bio je izuzetno obrazovan Splićanin. Duboko ukorijenjen u kršćanskoj vjeri, filozofiji i teologiji, svojim je djelima uspješno spojio humanističke ideale s vjerskom predanošću. Njegovo najpoznatije djelo, Judita, tiskano je 1521. na narodnom jeziku, čime je postavio temelje hrvatske književnosti. U ovom biblijskom epu Marulić opisuje borbu Judite protiv asirskog vojskovođe Holoferna, simbolizirajući snagu vjere i domoljublja. Ipak, Marulićeva međunarodna slava bila je vezana uz djelo Pouke za čestit život s primjerima svetaca, moralistički priručnik koji je doživio više od 50 izdanja i bio preveden na mnoge jezike. Njime je Marulić nastojao poučiti svoje čitatelje kako živjeti pobožan i pravedan život, potičući ih na nasljedovanje Krista. Njegova pjesma Molitva suprotiva Turkom izražava duboku vjersku i nacionalnu svijest, moleći za Božju pomoć u obrani od osmanske prijetnje. Marulić je također prvi zabilježio upotrebu riječi „psihologija“ u svom latinskom djelu De institutione bene vivendi.

Napredak u znanosti i tiskarstvu također je obilježio ovo razdoblje. Prva tiskana knjiga, Gutenbergova Biblija, pokrenula je revoluciju u širenju znanja, dok je Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.) označio početak tiskarstva na hrvatskom jeziku. Bogate knjižnice poput dubrovačke Dominikanske i zagrebačke Metropolitanske knjižnice čuvaju mnoge vrijedne inkunabule iz ovog vremena.(Znati osnovno o svakom europskom i hrvatskom humanistu).

Crkva u doba reformacije

Cijela povijest Crkve odražava neprekidnu unutarnju borbu između težnje za duhovnim idealima i sklonosti prema materijalnim interesima. Iako su kroz stoljeća postojali trenuci kad je Crkva skretala s pravog puta, Duh Sveti uvijek ju je vraćao prema izvornim vrijednostima. To je činio podizanjem iznimnih pojedinaca i stavljanjem pred Crkvu izazova koji su je poticali na obnovu i duhovno usmjerenje.

Jedan od ključnih povijesnih trenutaka dogodio se u 16. stoljeću, kada je augustinski redovnik Martin Luther otvoreno ukazao na moralne slabosti i zloupotrebe unutar Crkve. No, njegovo djelovanje ubrzo je poprimilo krajnosti, jer je radikalno odbacio Crkvu kao instituciju, čime je započeo niz događaja koji su doveli do osnivanja različitih protestantskih zajednica i sekti. Te zajednice često se međusobno razlikuju i imaju malo zajedničkoga, pri čemu su se značajno udaljile od izvornih učenja Crkve. Lutherovi ciljevi u velikoj su mjeri ostvareni kroz političke saveze i djelovanja.

Stanje u Crkvi prije reformacije

Kler i zloupotrebe moći

U razdoblju prije reformacije, bila je očita potreba za reformom ( ali ne reformacijom): mnogi lideri u Crkvi bili su uključeniji u svjetovne poslove nego u duhovno vodstvo (zbog monopola plemstva u Crkvi). Položaji u Crkvi često su se dodjeljivali na temelju političkih veza i bogatstva, što je dovodilo do korupcije i zloupotrebe moći, dok je niži kler životario.

Prodaja oprosta, uvedena kao način financiranja crkvenih projekata, postala je simbol pohlepe i moralnog pada Crkve. Vjernici su često bili obmanjivani, vjerujući da mogu kupiti oprost grijeha, što je dodatno otuđivalo narod od Crkve. Uz sve druge negativne pojave (izopćenja korištena u neduhovne svrhe, nezdravo stvaranje svetaca, praznovjerne tlapnje o vješticama itd) ne možemo negirati i duboko religiozni duh tog vremena (brojne nove bratovštine, dobrotvorne ustanove, umjetničko stvaralaštvo -gotika…).

Lutherov duhovni razvoj

Martin Luther bio je redovnik i teolog koji je tražio odgovore na duboka duhovna pitanja o grijehu, spasenju i Božjoj milosti. Proučavanje poslanica svetog Pavla, posebno Rimljanima, navelo ga je na zaključak da je spasenje dar od Boga, a ne rezultat ljudskih djela.

Objava 95 teza

Dana 31. listopada 1517., Luther je na vrata crkve u Wittenbergu, prema tradiciji, objesio svojih 95 teza. Ovaj čin označio je početak reformacije, iako mu motiv nije bio podjela Crkve, već reforma. Teze su bile kritika prakse prodaje oprosta, koju je Luther smatrao pogrešnom interpretacijom evanđelja. U njima je iznio i svoje neslaganje s nekim drugim teološkim pitanjima. Njegove ideje ubrzo su se proširile zahvaljujući tiskarskom stroju, omogućujući širokoj javnosti pristup tekstovima.

Sukob s Crkvom

Lutherova kritika naišla je na otpor crkvenih vlasti. Papa Lav X. izdao je bulu Exsurge Domine (1520.), tražeći da Luther povuče svoje stavove, no Luther je bulu spalio, simbolički odbacujući papinski autoritet. Na Saboru u Wormsu 1521. godine, Luther je otvoreno odbio povući svoje ideje, izjavivši: "Ovdje stojim, ne mogu drukčije."
Proglašen heretikom, Luther je našao utočište pod zaštitom saskog kneza Fridrika Mudrog, gdje je preveo Novi zavjet na njemački jezik, čineći ga dostupnim narodu.

Lutherovo učenje i ključni teološki principi

1. Sola fide (samo vjerom)

Luther je tvrdio da je spasenje isključivo dar Božje milosti, dostupan vjerom, a ne zaslugama. To je bilo u suprotnosti s učenjem Crkve, koja je naglašavala važnost sakramenata i pobožnih djela, npr. sakrament euharistije je sveo samo na spomen Posljednje večere, a i u svim ostalim sakramentima je odbacio snagu uprisutnjenja Božje milosti. Time je odbacio i sakrament svetog reda (što je praktično svojim životom potvrdio), tj. hijerarhiju (ministerijalno svećeništvo-koja se smatrala posrednicima između Boga i ljudi). Svaki vjernik po njemu ima izravan odnos s Bogom i pozvan je čitati i tumačiti Sveto pismo (opće svećeništvo).

2. Sola gratia (samo milošću)

Prema Lutheru, spasenje nije nešto što ljudi mogu zaslužiti ili kupiti, već dolazi isključivo od Boga. Ovo je načelo bilo usmjereno protiv sugestije da ljudi mogu financijski utjecati na svoje spasenje. Međutim negirajući potrebu dobrih djela, svodi pitanje spasenja isključivo na Božju odluku.

3. Sola Scriptura (samo Pismo)

Luther je vjerovao da Sveto pismo ima apsolutni autoritet u pitanjima vjere i morala. Odbacio je tradiciju kao ravnopravni izvor istine s Biblijom, čime je osporio ulogu Crkve kao posrednika između Boga i čovjeka, tj. Autoritet pape i sabora da donose odluke o pitanjima vjere..

Širenje reformacije: Novi lideri i pokreti

Reformacija se brzo proširila izvan Njemačke, nadahnjujući mnoge teologe i političke lidere:

Philipp Melanchton, Lutherov kolega na Witenberškom teološkom učilištu i njegov prvi suradnik je zagovarao umjereniju struju od Luthera. Njih dvojica su utemeljitelji Evangeličke ili Luteranske crkve.

U Švicarskoj: Ulrich Zwingli

Zwingli, reformator u Zürichu, usvojio je slične principe kao Luther, ali je išao još dalje u pojednostavljenju bogoslužja. Odbacio je sve oblike ikonografije, glazbe i rituala koji nisu izravno utemeljeni u Bibliji.

U Francuskoj i Ženevi: Jean Calvin

Calvin je razvio sustavno teološko djelo poznato kao Instituti kršćanske religije. Njegova doktrina predestinacije – ideja da je Bog unaprijed odredio tko će biti spašen – izazvala je kontroverze, ali je postala temelj reformirane tradicije. Calvinova Ženeva postala je uzor protestantske zajednice, poznata po strogim moralnim pravilima. Kalvinizam se počinje širiti po Francuskoj, Češkoj, Mađarskoj, Nizozemskoj, Engleskoj itd.

U Engleskoj: Henrik VIII.

Engleska reformacija imala je drugačiji karakter. Henrik VIII. razdvojio je 1534. god. Aktom o supremaciji Englesku Crkvu od Rima, sebe proglasivši njezinim poglavarom, prvenstveno zbog političkih razloga (papa mu nije mogao poništiti valjano sklopljeni sakramentalni brak). Tim je činom utemeljio  Anglikansku crkvu, koja je sačuvala daleko veću sličnost s Katoličkom Crkvom s obzirom na ustroj i liturgiju, dok u svom učenju slijede protestantske ideje.

Danas se protestantske zajednice obično dijele na tri glavne struje: evangeličko-luteranske zajednice, reformirane zajednice (poznate i kao kalvinisti), te anglikance. Uz njih, mnoge evangeličke slobodne zajednice, poput adventista, baptista, metodista, pentekostalaca, kvekera, anabaptista, pijetista i puritanaca, također pripadaju protestantizmu.

Posljedice Lutherovog izbora da provede reformaciju, umjesto reforme Katoličke Crkve, jasno se očituju u kompleksnim podjelama unutar protestantizma. Bez čvrstog hijerarhijskog ustroja, organiziranog liturgijskog života i jedinstvenog nauka, postoji rizik daljnjeg raspadanja protestantizma i udaljavanja od izvornog Evanđelja.

S obzirom na značajne razlike među protestantskim zajednicama, teško je prikazati cjelokupno protestantsko učenje. Ipak, zajedničko im je priznanje isključivo Svetog pisma, dok odbacuju Tradiciju i dogme. Također, odbacuju autoritet pape i apostolsko nasljeđe, a nemaju jedinstveno učenje, već se međusobno razlikuju. Većina protestanata ne priznaje sakramente ili ima samo dva: krštenje i Večeru Gospodnju, uz uvjerenje da ne dolazi do stvarne pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv. Ne časte Blaženu Djevicu Mariju niti svece, njihove crkve su obično bez slika i kipova, a raspela prikazuju bez Kristova tijela. Vjeruju da se spasenje postiže samo vjerom, dok ne priznaju da cijelo Sveto pismo dolazi od Duha Svetoga, što rezultira time da njihova Biblija sadrži 7 knjiga manje ( tzv deuterokanonske: Tobija, Judita, Mudrost, Sirah, Baruh, Prva i Druga Makabejska, te dijelovi Estere i Danijela). Također, ne vjeruju u postojanje čistilišta.

Tridentska obnova (1545.-1563.)

Iako je Luther svojim odbacivanjem Crkve prouzročio duhovne štete, ono što je on započeo, a potom nastavili drugi reformatori, donijelo je i pozitivne učinke. Crkva je bila prisiljena preispitati svoju povijesnu ulogu i započeti pravu obnovu, koja je bila drugačija i kvalitetnija od one koju su nudili protestanti. Ova obnoviteljska djelatnost posebno se manifestirala sazivanjem Tridentskog sabora (1545.-1563.), koji je izravno definirao katoličku vjeru i uveo stegovne mjere, što je rezultiralo ponovnim duhovnim zanosem u Crkvi, poznatom kao protureformacija.

Sabor je definirao ključna katolička učenja o Svetom Pismu, istočnom grijehu, sakramentima i opravdanju, te je, vraćanjem discipline u Crkvu, obnovio kršćanski život. Proglasio je Krista ustanoviteljem svih sedam sakramenata i ujednačio način slavljenja mise u cijeloj Crkvi. Na koncilu je objavljeno 16 dogmatskih dekreta, a među njima su dekreti o ženidbi, o čistilištu, oprostu, štovanju svetaca i relikvija. Potvrđena je praksa davanja oprosta, ali se treba potpuno iskorijeniti stjecanje materijalne dobiti. Potvrđen je nauk o postojanju Čistilišta, kao i običaj zazivanja zagovora svetaca, te štovanje njihovih relikvija i slika.

Tako se ponovno afirmirao ideal Evanđelja unutar Crkve, što je dodatno naglašeno kada je papa Pio V. (1566.-1572.) obnovio kardinalski zbor, postavljajući za kardinale osobe svetoga života umjesto plemića i materijalista, što je bio slučaj prije pobune Martina Luthera.

Također, značajnu ulogu u tom razdoblju imao je sv. Ignacije Loyola, utemeljitelj isusovaca, koji su se pokazali kao snažna duhovna i intelektualna snaga. Ovo je razdoblje obilježeno katoličkim velikanima poput sv. Karla Boromejskog, sv. Franje Saleškog, sv. Filipa Nerija, sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa, koji su zahvaljujući snazi Duha Svetoga bili veliki obnovitelji duhovnog života.

Tijekom ovog vremena također se nastojalo proširiti Evanđelje među nekrštenima, pri čemu su mnogi odlazili u misije na druge kontinente izvan Europe. U tom kontekstu, primjetno je bilo početno nesnalaženje mnogih, koje se manifestiralo u grubom nametanju vjere drugim narodima, bez uvažavanja njihove različite kulture. Međutim, postojali su i oni koji su s poštovanjem pristupali drugim kulturama, među kojima se ističu Bartolome de las Casas u Americi, Matteo Ricci u Kini i sv. Franjo Ksaverski u Japanu.

Crkva i moderno doba

Nakon uspona protestantizma u 16. stoljeću, Katolička Crkva reagirala je sazivanjem Tridentskog sabora (1545.–1563.), čije su odluke provedene s ozbiljnošću i odlučnošću. Unatoč tome, vjerski sukobi između katolika i protestanata nastavili su se desetljećima, produbljujući razlike u njihovim učenjima i djelovanju.

Početkom 17. stoljeća sukobi su jenjali, dok su se istovremeno oblikovale moderne države poput Francuske i Austrije, kasnije i Austro-Ugarske Monarhije. U tom razdoblju, autoritet pape ojačao je, ali su državne vlasti često nastojale ograničiti njegov utjecaj u korist vlastitih ciljeva, oslanjajući se na apsolutizam i ideje prosvjetiteljstva.

U Francuskoj je kralj Luj XIV. (1643.–1715.) uspostavio apsolutizam, simboliziran izjavom: „Država – to sam ja!“ Osim što je jačao svjetovnu vlast, pokušavao je utjecati i na Crkvu. U Austriji je Marija Terezija (1717.–1780.) uvela cezaropapizam, umanjujući crkveni autoritet u duhovnim pitanjima i provodeći reforme. Njezin sin Josip II. (1741.–1790.) dodatno je ograničio crkvene slobode, čime je nastao sustav poznat kao jozefinizam.

Iako su reforme tog razdoblja donijele određene pozitivne promjene, otvorile su put radikalnom prosvjetiteljstvu koje je negiralo važnost vjere. Ovo razdoblje kulminiralo je 1793. godine, kada je francuska revolucija službeno ukinula kršćanstvo i proklamirala ateizam. Takvi su pokreti potaknuli razvoj sekularističkih pravaca, poput galikanizma, koji je težio odvajanju Crkve u Francuskoj od papinske vlasti. Usto, pojavili su se i relativizam (negiranje apsolutnih vrijednosti), agnosticizam (nespoznatljivost postojanja Boga), pragmatizam (vrijednost onoga što je korisno) i utilitarizam (korisnost kao mjerilo vrijednosti), čime se umanjivala uloga Crkve. Tijekom sljedećih stoljeća, ovi pravci stekli su značajan utjecaj, tako da se i danas manifestiraju u različitim oblicima, npr: mnogi se izjašnjavaju kao kršćani, ali bez stvarne povezanosti s Crkvom, kako u smislu njezina nauka, tako i liturgije.

Prosvjetiteljstvo se danas često prikazuje kao čudo koje je prije 250 godina donijelo modernu znanost, medicinu, političku slobodu i tržišnu ekonomiju. No, ta tvrdnja je upitna. Primjerice, Ustav SAD-a, pripisan prosvjetiteljstvu, oslanja se na englesko običajno pravo, uključujući ideje Johna Fortescue-a iz 15. stoljeća o kontroli i ravnoteži, privatnom vlasništvu i pravednom postupku. Također, moderna znanost i medicina počivaju na institucijama poput Kraljevskog liječničkog koledža (1518.) i Londonskog kraljevskog društva (1660.), osnovanih prije prosvjetiteljstva.

Prosvjetiteljstvo se često glorificira jer je neugodno priznati da su mnoge moderne vrijednosti potekle od konzervativnih mislilaca s vjerskim i političkim uvjerenjima. Filozof Immanuel Kant tvrdio je da je razum univerzalan i nepogrešiv, te da nas tradicija sputava. Međutim, takvo razmišljanje rezultiralo je katastrofama, poput Francuske revolucije, Napoleonovih ratova i masovnih smrti uzrokovanih ideologijama Marxa i nacista.

Prosvjetiteljstvo (kao i svi drugi pravci) je imalo dvostruki učinak: s jedne strane značajno je unaprijedilo znanost, književnost i obrazovanje, vjeru pročistio od praznovjernih elemenata, donijelo promjene u kvaliteti obrazovanja svećenika ( netolerantan stav prema Crkvi dovodi do obnove Crkve), dok je s druge strane često degradiralo crkvene vrijednosti, uzdižući ljudski razum i prirodu oslobođenu ideja o Bogu ( sve do progona i ubijanja svećenika, redovnika i kršćana, ukinuća gregorijanskog kalendara, pljačkanja, desakralizacije i uništavanja crkava, zatiranja Isusovog imena, ukidanja kršćanstva u Francuskoj i proglašavanja vjere u razum i prirodu). Među istaknutim prosvjetiteljima bili su Denis Diderot, Jean Jacques Rousseau i Voltaire, koji su snažno kritizirali kršćanstvo.

Za razliku od ostatka Europe, u Hrvatskoj su vodeći prosvjetitelji – često biskupi i svećenici – promicali vjeru i obrazovanje. Povijesne okolnosti, poput osmanskih osvajanja, učvrstile su povezanost hrvatskog naroda s Crkvom i vjerom. Papinska podrška pružala je duhovnu snagu narodu, iako nedovoljno u nekim trenucima.

Najistaknutiji hrvatski prosvjetitelji bili su obrazovani crkveni ljudi poput biskupa Maksimilijana Vrhovca, Josipa Jurja Strossmayera, Josipa Stadlera i Jurja Dobrile. Među svećenicima prosvjetiteljima bili su franjevci Andrija Kačić Miošić, Petar Matija Katančić i Grgo Martić te isusovci Bartol Kašić, Juraj Habdelić i Ruđer Bošković. Ovi pojedinci uspješno su spajali prosvjetiteljske ideje i katoličku vjeru, ostavljajući neizbrisiv trag u hrvatskom kulturnom i duhovnom naslijeđu (o svakome znati osnovno).

Flashcards: A flashcard is a study aid that consists of a card bearing information on both sides, used as a learning tool in which one side contains a question, term, or concept and the other side holds the answer, definition, or explanation. Flashcards are typically used for memorization and reinforcement of knowledge in various subjects. They help improve recall and understanding of key concepts, terms, and vocabulary. Flashcards can be physical cards or digital applications, making them versatile for studying on-the-go.