Organizacija Tjelesnog Vježbanja i Metode Rada

Organizacija Tjelesnog Vježbanja Tijekom Kinezioloških Aktivnosti s Djecom Rane i Predškolske Dobi

  • Organizacija tjelesnog vježbanja odnosi se na raspoređivanje djece po prostoru radi efikasnijeg odgojno-obrazovnog procesa i tjelesnog vježbanja.

  • Proizlazi iz kineziološke metodike i primjenjiva je u edukaciji, sportu, rekreaciji, kineziterapiji i prilagođenoj tjelesnoj aktivnosti.

  • Kineziološka metodika razlikuje:

    • Organizacijske postave tjelesnog vježbanja (vrsta, kolona, krug, polukrug, proizvoljna).

    • Jednostavne organizacijske oblike (pojedinačni, parovi, trojke, itd.).

    • Složene organizacijske oblike (paralelni, izmjenični, paralelno-izmjenični, poligonski).

  • Odabir organizacijske postave ovisi o:

    • Cilju aktivnosti.

    • Vrsti motoričkog sadržaja.

    • Materijalnim uvjetima.

    • Trenutnim potrebama djece.

  • Radna mjesta trebaju biti organizirana tako da ih odgajatelj može pregledati perifernim vidom.

Organizacijske Postave za Tjelesno Vježbanje

  • Prevladavaju tijekom osnovne organizacije djece po vježbalištu.

  • Sastavni su dio organizacijskih oblika tjelesnog vježbanja.

  • Razlikujemo:

    • Vrstu.

    • Kolonu.

    • Polukrug i krug.

    • Proizvoljnu organizacijsku postavu.

Vrsta

  • Djeca su bočno postavljena jedno uz drugo po crti pravca.

  • Može biti:

    • Jedna vrsta.

    • Više vrsta jedna iza druge.

    • Nasuprotne vrste.

  • Formira se po visini, spolu ili proizvoljno.

  • Koristi se za uvodne informacije ili motoričke zadatke u kretanju.

Kolona

  • Djeca stoje jedno iza drugoga.

  • Koristi se za organizirano hodanje, trčanje, čekanje u redu.

Krug i Polukrug

  • Krug karakterizira oblik kružnice.

  • Koristi se za zajedničke igre i dječje plesove.

  • Polukrug se koristi s manjim skupinama (do 10) za usmjeravanje pažnje na motorički sadržaj ili odgajatelja, najavu aktivnosti, dogovore, opće pripremne vježbe.

Proizvoljna Postava

  • Djeca samostalno zauzimaju mjesto na vježbalištu bez određene formacije.

  • Često se primjenjuje u kineziološkim igrama i općepripremnim vježbama u mjestu.

  • Organizacijske postave su sredstvo za kvalitetniju realizaciju motoričkog sadržaja, a ne svrha same sebi.

  • Odgajatelj mora prilagoditi postave situaciji na vježbovnom prostoru kako bi optimalno iskoristio motorički sadržaj.

Jednostavni Organizacijski Oblici Tjelesnog Vježbanja

  • Karakterizira ih brzo postavljanje vježbovnih mjesta i visoka razina koncentracije djece.

  • Razlikujemo:

    • Pojedinačni oblik.

    • Osnovne grupne oblike (parovi, trojke, četvorke, itd.).

Pojedinačni Oblik

  • Svako dijete istodobno izvodi isti motorički zadatak samostalno, bez direktne suradnje s drugima.

  • Primjer: bacanje i hvatanje lopte, sunožni poskoci.

  • Prednosti:

    • Djeca ne čekaju red.

    • Gotovo da nema pasivnog vremena rada.

    • Veći utjecaj na razvoj antropoloških obilježja i usavršavanje motoričkih znanja.

  • Odgajatelj treba primjenjivati ovaj oblik kad god je to moguće.

Osnovni Grupni Oblici

  • Djeca su svrstana u skupine po dvoje ili više koja međusobno surađuju.

  • Primjer: Ples s balonima u parovima, dodavanje lopte u parovima ili trojkama, povlačenje konopa u trojkama, guranje sprave u četvorkama.

  • Primjenjuju se i za ekipne kineziološke igre (npr. Futsal na jedan gol, Riješi se lopte iz polja).

  • Prednosti:

    • Značajno efektivno vrijeme tjelesnog vježbanja za svu djecu.

    • Čekanje na red je neznatno ili ne postoji.

  • Odgajatelj treba započeti s jednostavnijim modalitetima (parovi) prema složenijima (trojke, četvorke…).

  • Omogućuju odgojno djelovanje (suradnja, uvažavanje, timski rad).

Složeni Organizacijski Oblici Tjelesnog Vježbanja

  • Djeca su podijeljena u više manjih skupina koje jedan za drugim izvode određeni motorički zadatak.

  • Skupine stoje u određenoj postavi (vrsta, kolona, polukrug).

  • Razlikujemo:

    • Paralelni.

    • Izmjenični.

    • Paralelno–izmjenični.

    • Poligonski.

Paralelni Oblik

  • Djeca su podijeljena na dvije ili više skupina koje stoje pored svog radnog mjesta u određenoj postavi.

  • Svako dijete jedno za drugim izvodi isti motorički zadatak.

  • Primjer: kolut naprijed niz kosinu, višenje na konopu, penjanje i silaženje s ljestvi.

  • Često se primjenjuje zbog jednostavnosti, lake primjenjivosti i efikasnosti.

  • Odgajatelj treba procijeniti u kojoj će postavi djeca čekati na red radi bolje preglednosti zadatka.

  • Potrebno je iskoristiti sve materijalne uvjete rada kako bi se smanjilo vrijeme čekanja.

  • Odgajatelj obilazi sva radna mjesta i ispravlja pogreške kod skupine koja slabije izvodi zadatak.

Izmjenični Oblik

  • Djeca su podijeljena na dvije ili više skupina koje se nalaze pored svog vježbovnog mjesta u određenoj postavi.

  • Svako dijete iz skupine izvodi zadani motorički zadatak, a nakon određenog vremena mijenjaju vježbovna mjesta.

  • Primjer: kotrljanje u stranu i preskakanje prepreka.

  • Uloga odgajatelja je priprema poticaja i poticanje djece da provedu podjednako vremena na svim zadacima.

  • Svi zadaci trebaju biti poznati djeci ili najviše jedan nepoznat, u kojem slučaju je odgajatelj prisutan i ispravlja pogreške.

Paralelno–Izmjenični Oblik

  • Realizacija dva motorička zadatka na način da se djeca podijele u najmanje četiri skupine koje stoje pored svog radnog mjesta.

  • U dvije skupine se izvodi jedan zadatak, a u druge dvije drugi, te se nakon nekog vremena zamijene.

  • Primjer: penjanje i silaženje sa švedskih ljestvi i gađanje loptom u koš.

  • Važno naglasiti da skupina može biti i veća od četiri, ali se izvode samo dva zadatka.

  • Uloga odgajatelja je priprema poticaja i osiguravanje da djeca provedu podjednako vremena na svakom zadatku.

  • Bitno je iskoristiti sve materijalne uvjete rada (npr. sve švedske klupe).

  • Odgajatelj obilazi radna mjesta i pomaže skupini koja lošije izvodi zadatak.

Poligonski Oblik

  • Sastoji se od niza jednostavnih i djeci poznatih motoričkih zadataka koje izvršavaju jedan za drugim.

  • Prilagođena biotička motorička znanja iz domena svladavanja prostora i prepreka.

  • Primjenjuje se tijekom glavnog dijela aktivnosti ili kao zasebna aktivnost.

  • Svrha je situacijsko usavršavanje motoričkih znanja s ciljem automatizacije istih.

  • Treba osigurati raznovrsnost i dinamičnost.

  • Raznovrsnost se postiže primjenom motoričkih znanja koja obuhvaćaju dvije domene (puzanje, hodanje, trčanje, kolutanja, kotrljanja…).

  • Dinamičnost se osigurava jednostavnošću i protočnošću zadataka, odnosno pokušajem da se u potpunosti anulira čekanje na red za izvršenje motoričkih zadataka.

  • Može biti pomični, nepomični i kombinirani.

    • Pomični poligon koristi pomične sprave (sanduk, strunjače…) i rekvizite.

    • Nepomični poligon se realizira na otvorenim površinama i koristi stabla, stepenice, ograde, tobogane.

    • Kombinirani poligon kombinira nepomična pomagala s pomičnim spravama i rekvizitima.

  • Za 20 djece potrebno je planirati minimalno 10 zadataka i start organizirati s više mjesta u manjim skupinama (5).

  • Zadaci mogu tvoriti razne oblike (krug, trokut, sinusoida).

  • Prevladava kontinuirano varijabilno opterećenje.

  • Potrebno je planirati odmor nakon određenog vremena vježbanja (2 minute vježbanja, 1 minuta odmora).

  • Odgajatelj mora znati procijeniti po reakciji djece kada je odmor potreban.

  • Svaki organizacijski oblik je sredstvo za efikasniju realizaciju motoričkih sadržaja.

  • Odgajatelj treba iskoristiti kreativnost i učiniti vježbovna mjesta poticajnima.

  • Koristiti materijale i radove djece (zvončiće, kutije, snjegoviće).

  • Odgajatelj treba ravnopravno uključiti djecu u sukreiranje odgojno-obrazovnoga procesa.

  • Potrebno je stručno znanje i iskustvo za kvalitetnu reakciju u danom trenutku.

Metode Rada za Realizaciju Kinezioloških Aktivnosti s Djecom Rane i Predškolske Dobi

  • Metode rada su skupovi smislenih postupaka stručnjaka koji omogućuju stvaranje predodžbe o motoričkom sadržaju te sigurno usvajanje i usavršavanje tih sadržaja.

  • One čine temelj za realizaciju motoričkih sadržaja i procesa tjelesnog vježbanja.

  • Razlikujemo:

    • Metode prikazivanja (usmeno izlaganje, demonstracija).

    • Metoda učenja (sintetička).

    • Metode uvježbavanja (intervalna, varijabilna, kontinuirana).

    • Metode sigurnosti (prevencije, pomaganja).

  • Sve skupine metoda čine jedinstvenu cjelinu te doprinose kvalitetnijem i uspješnijem odgojno-obrazovnom radu odgajatelja.

Metode Prikazivanja

  • Svrha je stvoriti predodžbu djetetu o motoričkom zadatku.

  • Razlikujemo:

    • Metodu usmenog izlaganja.

    • Metodu demonstracije.

  • Metode se međusobno nadopunjuju.

Metoda Usmenog Izlaganja

  • Koristi se za:

    • Najavu i opis motoričkog sadržaja.

    • Davanje dodatnih informacija.

    • Ispravljanje pogrešaka.

    • Verbalno ohrabrivanje.

  • Prilikom najave koristiti stručne termine, a tijekom opisa, stručne termine popratiti s njima prepoznatljivim terminima iz svakodnevnog života ljudi, životinja, prirode…

  • Opis mora biti jasan i kratak.

  • Davanje dodatnih informacija pojašnjava zašto se čini neki pokret.

  • Usmeno se ukazuje na pogreške (npr. ispruži ruku do kraja).

  • Verbalno poticanje djece pohvalom, poticanjem na kvalitetnije izvođenje, bržu izvedbu i na suradnju.

  • Efikasnost ovisi o odgajateljevoj vještini izražavanja te retorici i dikciji.

Metoda Demonstracije

  • Ima značajnu ulogu u stvaranju vizualne predodžbe.

  • Djeca trebaju stajati tako da svi mogu nesmetano vidjeti demonstraciju.

  • Provodi se neposredno prije izvedbe i tijekom usavršavanja.

  • Razlikujemo:

    • Demonstraciju uživo.

      • Od strane odgajatelja, djeteta ili treće osobe (npr. sportaša).

      • Prvi put demonstracija treba biti izvedena ispravno.

      • Može se demonstrirati više puta zaredom, sporije.

    • Demonstraciju putem vizualno–tehničke opreme. *Videozapisi, fotografije, crteži, plakati…

      • Videozapisi mogu biti izrazito motivirajući (djeca njihove dobi, animirani junaci).

      • Kada su djeci poznati motorički sadržaji, dovoljno je pokazati fotografiju.

  • Djeca najčešće gledaju i „slušaju“ očima.

Metoda Učenja

  • Primijenjuje se pri usvajanju motoričkih gibanja.

  • Gotovo svi motorički sadržaji spadaju u kineziološki prilagođena biotička motorička znanja.

  • S djecom rane i predškolske dobi gotovo uvijek primjenjujemo sintetičku metodu učenja.

Sintetička Metoda Učenja

  • Smatra se najprirodnijom metodom učenja i najprimjerenijom za djecu rane i predškolske dobi.

  • Karakterizira je pokušaj izvođenja cijele strukture motoričkog znanja, odnosno cjelovitog izvođenja motoričkog gibanja.

  • Djeca mogu relativno brzo usavršiti pokret i samostalno ga primjenjivati.

  • U slučaju pogrešaka, odgajatelj može naglasiti pojedine dijelove motoričkog znanja, no najčešće bez zaustavljanja zadatka.

  • Cjelovita izvedba pozitivno utječe na motivaciju.

  • Prilikom prvog učenja, odgajatelj opisuje i demonstrira, a zatim djeca pokušavaju izvesti.

  • Kada su djeca automatizirala gibanje, dovoljno ga je najaviti da bi ga sintetički izvodila.

  • Uspješnost ovisi o odgajatelju.

Metode Uvježbavanja

  • Provode se određenim metodama uvježbavanja.

  • Najčešće primijenjujemo intervalnu, varijabilnu i kontinuiranu metodu.

Intervalna Metoda Uvježbavanja

  • Karakteristična je po izmjenama faza vježbanja i odmora.

  • Primjer: brzo trčanje do 20 metara, pa hodanje natrag.

  • Odgajatelj prati izvedbu i podsjeća djecu na dogovorena pravila.

  • Tijekom izvođenja motoričkog zadatka prisutna određena razina intenziteta, kao i minimalna vrijednost istog (00) tijekom aktivnog odmora ili mirovanja.

Varijabilna Metoda Uvježbavanja

  • Karakterizira ju konstantna varijacija višeg i nižeg intenziteta tijekom vježbanja, bez prekida aktivnosti.

  • Primjer: dijete trči do dvije minute s izmjenama brzine.

  • Uloga odgajatelja je poticanje djeteta da uspori ili ubrza izvedbu.

  • Djeca u ovoj dobi vrlo teško mogu sama sebi dozirati opterećenje.

  • Tijekom izvođenja motoričkog zadatka prisutna stalna varijacija višeg i nižeg intenziteta te nepostojanje faze potpunog mirovanja.

Kontinuirana Metoda Uvježbavanja

  • Prepoznatljiva je po istom (nepromjenjivom) intenzitetu tijekom cijelog trajanja vježbanja.

  • Primjer: šetnje (kontinuirano hodanje istim intenzitetom).

  • Uloga odgajatelja je praćenje i intervencija radi održavanja podjednakog intenziteta.

  • Dobro je da i odgajatelj sudjeluje u izvođenju zadatka.

  • Konstantno je prisutan podjednaki intenzitet te također nepostojanje faze potpunog mirovanja.

  • Uglavnom se koristi kombinacija prethodno navedenih metoda.

  • Odgajatelj mora procijeniti kojom metodom je najuputnije uvježbavati sadržaj.

  • Prilikom odabira metode uzeti u obzir:

    • Stanje motoričkih postignuća djece.

    • Situaciju u kojoj se primjenjuje.

    • Cilj tjelesnog vježbanja.

    • Specifičnosti motoričkog sadržaja koji se planira realizirati.

Metode Sigurnosti

  • Djeca su sklona istraživanju novih pojava, što može dovesti do ozljeda.

  • Odgajatelj treba pratiti situaciju na vježbalištu i upravljati njome radi održavanja kvalitete tjelesnog vježbanja i sprječavanja ozljeda.

  • Nužno je predvidjeti ometajuće čimbenike i podijeliti djecu na način da budu usmjereni na zadatke.

  • Pravodobna i kvalitetna primjena metode prevencije i metode stručnog pomaganja.

Metoda Prevencije

  • Sastoji se od postupaka koji imaju svrhu spriječiti ozljede i neželjene situacije.

  • Razlikujemo prevencijske postupke koje treba poduzeti prije, tijekom i nakon pedagoške godine.

Prije pedagoške godine:

  • Utvrditi ispravnost vježbovnih prostora i opreme.

Tijekom pedagoške godine:

  • Provjeriti jesu li djeca prikladno odjevena i da nemaju nakit.

  • Adekvatno osigurati vježbovna mjesta (strunjače ispod mjesta za penjanje).

  • Odgajatelj stoji pokraj djeteta i pripravan je reagirati u slučaju pada.

  • Odgajatelj treba poznavati strukturu motoričkog zadatka i razinu motoričkih znanja i sposobnosti djece.

Nakon pedagoške godine:

  • Utvrditi ispravnost prostora i opreme i prijaviti eventualne neispravnosti.

Metoda Stručnog Pomaganja

  • Ima svrhu spriječiti ozljede i ostale neželjene situacije tijekom tjelesnog vježbanja.

  • Razlikujemo:

    • Direktno pomaganje.

      • Fizički kontakt odgajatelja (guranje, podizanje, pridržavanje).

      • Primjer: podizanje djeteta za kukove kod koluta naprijed, guranje djeteta kod penjanja.

    • Indirektno pomaganje.

      • Primjena sportske opreme kako bi se motorički zadatak sigurnije izveo.
        *Primjer: kosina od spužvi za kotrljanje, plivačka „zmijica“ u vodi, švedski sanduk za višenje na konopu.

      • Oprema se koristi samo dok djeca ne usvoje osnovnu strukturu pokreta i steknu sigurnost.